Basic HTML Version
90
riječi
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
Jasna Melvinger
IZ RANIH
DEVEDESETIH
OSIJEČKI TRAMVAJ
I toga je jutra nešto nevidljivo u zraku ledbjelo
Nakon svega što se, ne samo u Borovu Selu, već dogodilo
No, nitko u tramvaju nije strepio od onog najgoreg
Ne znam o čemu je razmišljala gospođa u šarenoj haljini
Ta, ljeto na tržnici još je razuvjeravalo obiljem
To se i vidjelo kad su se iz njezina cegera rasuli
krumpiri, rajčice, jabuke, mahune
Gospodina u civilnome odijelu mogao je odati
tek zluradi smiješak ponad raskriljenih novina
No, i on je ustuknuo, kad je grunulo
A studentica, kroz rasprsla je okna namah iščitala
sve stranice što bi ih bezbrižna mladost tek preletjela
Tko je pritisnuo kočnicu, ne na uobičajenoj postaji
nego mimo voznoga reda i ustaljenoga kruga?
To nije bila ruka žene za upravljačem, sva oblivena krvlju.
I one koji vole sanjariti o radosti božićnih zvončića
Počela je napuštati pritajena nada
da će sve biti u najboljem redu, već do zimskih blagdana
RAZBIJENI VITRAŽ
Modro iza okna, kukavna nam majka, zar jedini azil?
Opet se obnavljaš u izvoru krvi, ti, vojnička slavo!
Zeleno nas nadživje, niti paunica travku da zgazi.
Od Istoka do Zapada vaga mjeri lupeški alavo.
Sleđeno bijelo. Koliko će puta snijeg i na moj XV. kat?
Ni krava iz gladna vimena da poškropi svate okorjele.
Crveni planet. Kako drukčije opisati preklani vrat?
U čađavoj duplji, ponad ulubljene, prazne zdjele.
Ni kolovoza, ni augusta. Sunce u znaku Lava tu ne sija.
Oni slijepi za boje, od žute, za rukav nečiji, kroje traku.
Ko li je slijedio Vožda, tko iščekivao da se javi Mesija?
Razbijeni vitraž. Olovna ležišta i mrak u zabitome budžaku.