Basic HTML Version
80
riječi
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
žarom podneva zabadaš se,
u sve što te moglo potamniti,
rastvaraš u vlastitom sjaju,
u sječiva svjetlosti,
što paraju sve tvoje pašice i povoje,
odjednom si sve-vremena i oprostorena,
poškropljena materinskim znamenom,
što na put dijete spravlja,
ogrnuto neizgovorenom zaštitom,
jer lupeži kradu tvoju čitkost,
posežući za svijetom koji iz tebe dolazi,
blago zakopah u tvoje korijenje,
baštineći zemlju materinskim jezikom.
VII.
Riječi dajem te,
razdjeljujem sebe,
umnožavam niz nemjerljivih mogućnosti,
ali sebe iz sebe ne mogu dati.
VIII.
Ovaj znak koji mi daješ,
svjetiljka je izdizanja
što grlenoj ptici
zamah šalje,
neodoljiv zov
radosna dospijeća u jezik,
tako te proslavljam
obuzeta naknadnostima,
što usuput prispješe
sa znakom uresa.
Razdvojiše tvoje meso
od mojih kostiju
brzinom svekolike mjere,
nedjeljivost nam bijaše usud dosad,
odsada raštrkan predjel tvojega pjeva.
IX.
Za ovaj let razvijaš
oblik kojim ćeš prispjeti,
način sve-rijeka,
razložita mjero,
urastaš u svaki smisao
nakanom bezazlena čina,
vij visine,
radost što nadvisuje
nebesko uspinjanje.
Riječi, odasvud tvoja rječitost
pridržava letača,
zaletnim uzgonom
obraćaš se božjoj udaljenosti