Basic HTML Version
uskličnik
uskličnik
uskličnik
uskličnik
uskličnik ž
riječi
3
Kontinuitet prisvajanja BiH i stvaranje
velike Bugarske
Sredinom XIX. stoljeća već je bilo jasno da se
približava kraj Osmanskog carstva, a na
Berlinskom
kongresu
i službeno je obilježen turski gubitak velikog
dijela europske Turske, kada je Turska gotovo protjerana
s Balkana. Očekujući propast Turske, Srbija se pripremala
da sebi pripoji Bosnu i Hercegovinu. Zbog toga je 1875.
organiziran takozvani Bosansko–hercegovački ustanak
poznat i kao
Nevesinjska puška
. Međutim, to nije bio
ustanak žitelja BiH, već su iz Srbije poslani hajduci, nji-
hovi jataci i pomagači, koji su zbog tada vrlo raspros-
tranjene hajdučije praćene: ubojstvima, pljačkama i dru-
gim zločinima, bili na robiji s koje su pušteni i poslani
u BiH da dižu ustanak u ime Srba iz BiH. Njima su se
pridružili i ruski anarhisti nastojeći time dati legitimitet
Srbiji za proišrenje na BiH. Među „ustanicima“ bio je i
Petar Karađorđević, budući kralj Srbije, koji je ratovao pod
imenom Petar Mrkonjić.
Međutim, već u ožujku 1878. godine srpska
braća Rusi iznevjerili su Srbe, ostavili ih na cjedilu i stali
u potpunosti na stranu Bugarske sklapajući
Sanstefan-
ski mir
s Turskom po kojem se stvara velika Bugarska,
koja se prostire od Ohrida do Crnog mora na površini
od 163.000 km
2
, što je bilo četiri puta više od površine
tadašnje Srbije. Srbi su bili zapanjeni kada su čuli za
uvjete mira u San Stefanu. Srbija se našla u teškoj situaciji
jer joj je njena velika ratna saveznica i historijski zaštitnik
Rusija okrenula leđa.
U lipnju i srpnju 1878. održan je
Berlinski kon-
gres
pod predsjedavanjem njemačkog kancelara Otta von
Bismarka. Težak i nezavidan položaj Srbije na kongresu
najbolje ilustriraju riječi glavnog pregovarača Srbije, min-
istra vanjskih poslova Jovana Ristića:
„Ni koja druga državica istočna nije imala da se
bori sa tako jakim i isprepletanim interesima kao mi...naši
su se interesi sukobljavali i sa turskima i sa austrijskima i
sa ruskima...“
Pri takvom odnosu snaga na Kongresu, Bugarska
je tražila od Srbije Niš, Pirot i Trnovo, a Turska Vranje.
Jovan Ristić je s austrijskim ministrom Andrássyem
sklopio ugovor s određenim obvezama Srbije, pa se
Austrija zauzela za Srbiju. Zahvaljujući tome Srbija je
zadržala Niš, Pirot i Vranje, dobila nezavisnost i nova
nezavisna kneževina proširena je za 200 km
2
. Na istom
Kongresu, uz uzaludno opiranje Turske, Bosna i Herce-
govina je postala plijen Austro-Ugarske. Dakle, Srbija na
Berlinskom kongresu nije ni spomenula svoje preten-
zije na Bosnu i Hercegovinu kako ne bi došla u sukob s
Austro-Ugraskom, jedinom zaštitnicom na Kongresu. To
međutim, ne znači da se odrekla svojih aspiracija prema
Bosni i Hercegovini, što će se najbolje vidjeti u prvim
desetljećima XX. stoljeća.
Ujedinjenje ili smrt i masovni zločini
U Beogradu 11. svibnja 1911. osnovana je
ogranizacija
UjedinjenJe ili smrt
na čelu koje je bio Dra-
gutin Dimitrijević Apis, oficir koji je kao zavjerenik
sudjelovao u ubojstvu kralja Aleksandra Obrenovića i
njegove žene Drage 1903. godine. Ogranizacija
Ujedin-
jenje ili smrt,
po njenom statutu, osnovana je s ciljem
da ujedini srpstvo. Za ispunjenje toga cilja organizacija
mora vršiti pritisak na sve službene čibenike u Srbiji, na
svim područjima na kojima Srbi žive, a izvan granica svim
sredstvima mora se boriti protiv svih neprijatelja te ideje.
U statutu organizacije
Ujedinjenje ili smrt
predviđeno
je da upravu sačinjava, uz članove iz Kraljevine Srbije, i
jedan opunomoćeni delegat organizacije iz svih srpskih
pokrajna: Bosne i Hercegovine; Crne Gore; Stare Srbije
i Makedonije; Hrvatske, Slavonije i Srijema; Vojvodine i
Primorja.
Po svemu tome više je nego očito da je
Ujedinjen-
je ili smrt
teroristička organizacija
par exelans:
izdavala je
list
Pijemont
te imala značajnu ulogu u Balkanskim ratovi-
ma i Prvom svjetskom ratu. Poslije Prvog balkanskog rata
Srbija je osvojila Kosovo i Makedoniju. Srpski historičari
taj rat tretiraju kao oslobodilački iako je za muslimansko
i albansko stanovništvo, koje je bilo većinsko na Kosovu i
u Makedoniji, to bila samo promjena okupatora. Umjesto
Turaka došli su Srbi, koji su bili puno suroviji, okrutniji i
krvoločniji.
U prosincu 1912. srpski kralj Petar Karađorđević
donio je dekret kojim je uveo vojnu upravu na Kosovu
i u Makedoniji, a ubrzo nakon toga još dva dekreta o
mogućnosti deportacije čitavih sela i o uvođenju polici-
jskog sata. Uz regularnu vojsku u tim krajevima djelovali
su srpski komite i pripadnici organizacije
Ujedinjenje ili
smrt
. O zločinima srpske vojske i paravojnih formacija na
Kosovu i u Makedoniji od 1912. do 1914. pisali su mnogi
strani novinari, među kojima Lav Trocki, jedan od kasnijih
vođa Oktobarske revolucije, kao i srpski socijalisti Dimi-
trije Tucović i Kosta Novaković. Međunarodne mirovne i
humanitarne organizacije takođe su opisivale stanje na
Kosovu i u Makedoniji:
„O zločinima srpske i crnogorske vojske prilikom
zaposedanja albanskih naselja 1912 i 1913 izveštavala je
evropska, američka i srpska opoziciona štampa. Radi ispi-
tivanja zločina Karnegijeva zadužbina za međunarodni
mir formirala je posebnu komisiju koja je 1913 poslata
na Balkan. Sumirajući situaciju u albanskim oblastima
članovi komisije zaključuju:
Kuće i čitava sela su pretvorena u pepeo,
nenaoružano i nedužno stanovništvo je masovno masakri-
rano, neverovatni akti nasilja, pljačke i surovosti svake
vrste – to su sredstva koje je primenjivala i još uvek pri-
menjuje srpsko – crnogorska vojska, u cilju potpunog
preinačenja etničkog karaktera oblasti naseljenih isključivo
Albancima.“