Basic HTML Version
74
riječi
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
zemljaci i neprijatelji
stružući srdito nogama prolazom u samoposluzi
jedne subotnje večeri, budući sam se morao
vratiti i uzeti nešto što sam zaboravio,
okliznuo sam se na vlažnoj plohi i skoro zabušio
u nekog mršavog muškarca s krpom i kablicom
koji se nenadano utjelovio preda mnom;
promrmljao sam psovku na svojem jeziku i čuo
kako ju ponavlja i podrugljivo se nasmjehuje.
trgnuo sam se, ćutio kočenje u vratu, i
naši su se pogledi susreli, nijemi čas prepoznavanja
iza kojeg je vječnost nagrizajuće sumnje slijedila,
jesam li mu trebao prići, pitati ga
otkuda je, kako je uopće svršio tu, da radi
u ovakvom okružju, ili naprosto prihvatiti
kako je dobar oponašatelj, vjerojatno netko
tko nije znao što te riječi doista znače.
kad sam ponovno došao, pretražujući pogledom
prostor, opazio sam ga u odjelu za poljske plodine
kako razvrstava jagode, organske ili, kako vele,
kultivirane/neorganske, i on odvratio pogled
kad me je ugledao, dok sam ja pokušavao ustvrditi
može li mi njegova odjeća, crte lica, pokreti otkriti
je li jedan od onih što su me donedavna htjeli ubiti.
na koncu, jednoga kišnog poslijepodneva
prišao sam mu: Ja sam pjesnik, rekoh,
Ne morate brinuti, budalasta obznana oblila
mi je lice rumenilom; I ja sam, šapnuo je,
dodajući glasnije: Čitao sam vašu poeziju,
Davno, nisam baš mario za nju. i to je bilo
posljednji put da smo nas dvojica, dva zemljaka
prognana iz života, nešto rekli jedan drugome.
kupio sam nešto šunke i sira budući nisam
htio otići praznih ruku, cijelo se vrijeme
uvjeravajući kako je mislio to što je kazao,
i kad sam se našao vani i magla i mrak
progutali moj trag, nacerio sam se u odlanuću
da on nije bio ona druga vrst neprijatelja.