Basic HTML Version
68
riječi
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
vođenje rata
iz stare pliješnju zahvaćene ljepenke u podrumu
istresao sam cijeli zaboravljeni bataljun
olovnih vojnika s kojima se igrah kao klinac.
kako je dospio tamo nisam pamtio:
možebit sam ratove nadrastao il je majka
vjerovala kad rekoše: Ovaj rat dovrši sve ratove.
moglo se to činiti točnim dok sam zurio
nijemo u nekoć šarene uniforme svojih vojnika,
sad samo izblijedjele mrlje odajući da su prošli
kroz sve presudne bojeve, mačevi bili iskrivljeni
il slomljeni, postolje na kojem su stajali
otkinuto, pa nisu ni bili ništa drugo doli mrtvi.
neke bez ruke ili noge vratio sam pomno
u ljepenku, zajedno sa dva drvena konja
kojih se glava njihala na sjajnoj žici.
meni je u tom času trebalo nekoliko tenkova,
barem nešto teškog topničkog oruđa,
budući je prethodnica oklopnih jedinica 28 29
prodrla već u predgrađe, kaneći prijeći
preko rijeke iza moje zgrade i spojiti se
s utaborenim plaćeničkim postrojbama.
samo im je moja vojska stajala na putu,
premda nikakav plan ne bih mogao načiniti
da na koncu ne budemo pregaženi.
sljedeće noći kad je potmula tutnjava
tenkova i motora počela nadjačavati
kreketanje žaba na obali rijeke
narisao sam krejonom koji nađoh na podu
znak crvenog križa na ljepenki i rinuo ju
u bubanj odbačenog peraćeg stroja.
odnio sam u vežu vojnike za boj
spremne i postrojio na najvišoj stepenici,
licem okrenute prema ulaznim vratima.
kasnije, kroz napol zatvorene oči i mrak,
ugledao sam kako desetogodišnji klinac
s kojim sam nekoć rastao upada unutra
vitlajući drvenim mačem, trorogi mu šešir
od novinskog papira na glavi bio, i nas dvojica
u beskompromisnom ratu ponovno se sukobismo,
još jedanput dvanaestogodišnji veteran ja
bijah, mlatarajući drškom majčine metle
sve dok ne padosmo izmoreni i rekosmo: Primirje?