Basic HTML Version
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
riječi
..
67
u ponovnom posjetu sebi
Dovodi li me to do ovoga groba,
ponovno, slova isklesana iz kamena,
ime kao u moje majke
o čijem mjestu počinka ništa ne znam,
i čini da sjedim na drvenoj klupi
kod podnožja, pokušavam se uvjeriti
pukim sam slučajem naišao na nj
i pustio da mi umrtvljeno pamćenje um
potakne i oživi da se s njime nosim:
Ako tvoja majka, napisala je, njezin rukopis
već samrtno črčkanje, nije bila kadra
voljeti te a tvoj te otac nikad htio voljeti
budući smo oboje više voljeli
mrziti jedno drugo posve je razumljivo
da se ti koji nisi podučavan u ljubavi
zbog mržnje ratu u sebi samome utekneš
no to ti je dalo ovaj rat preživjeti
da jednoga dana negdje možemo nanovo
sebe posjetiti i vidjeti jesmo li kadri
oćutjeti što bi zbiljska ljubav mogla biti.
Netronut ljetni dan, moglo bi se reći,
beživotan, ni daška vjetra, nijem, osim ptice
posađene na anđelu, što pjeva svim srcem:
zašto su ptice uvijek tako radosne na groblju,
ne mogu se otresti te misli što mi u glavi
besciljno leprša dok zurim u kamen i čekam
da mi pulsirajuća slova nekakav znak dadu.
Ptica se nenadano prekida i odlijeće,
spoznajući, možebit, kako pjesma ne pomaže
ili kako je i moje vrijeme prošlo, te svlačim
košulju i liježem na humku, šapućem
u krute vlati što koliko miluju toliko bodu
moje usne i brazgotinu na prsnom košu:
Ako možeš oćutjeti moje srce sada, reći će ti
kako dva raspolovljena života ne čine nečiji cijelim.