Basic HTML Version
66
riječi
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
Mnogo puta u snovima, premda bi majka
Uvijek rekla: Nikad dobra juha od pijetla
Ne izađe, al nešto jaja od tebe dobro bi došlo.
Nisam se usuđivao pitati što bi to promijenilo
Dok jednoga dana bogata susjedova kći,
Crvenokosa nimfa koju sam kanio osvojiti
Čim se obračunam sa zmajem u guštari,
Nije prokrijumčarila očevu knjigu s crtežom
Na kojem je muškarac u nekakvim šiljastim papučama
Ležao na ženi s crvenim znakom na čelu
I antracitnom kosom što se prelijevala
Preko nagih grudi: Pijetlovi to ovako rade
S kokošima da nesu jaja, izjavila je.
Odvela me je u podrum, šapuće on
isprekidanim glasom, zureći u strop
kao da u lelujavim oblicima dviju svijeća
hoće dozvati u pamet zapamćeno,
Ispružila se preko tri vreće krumpira
U svojem pregratku i povukla me na sebe
Poput krpenog lutka, prouzrokujući bol
U mojim koljenima i trnce u preponama
Kao da je u moje hlače vojska mrava provalila;
U mojoj se glavi počelo sve vrtjeti od mirisa
Lavande u njezinoj kosi i ja golemo odlanuće
Oćutio kad me je učas zbacila sa sebe
I rekla, nasmijavši se poput vještice: Eto
Vidiš, ništa osobito, njezine su oči blistale
Poput pijetlovih u našoj kuhinji.
Dršćući u krevetu te noći, očiju
Čvrsto zatvorenih dok sam pokušavao prognati
Iz svijesti crtež i njezine rumene naježene noge,
Ponavljao sam u sebi: O, Bože, milostivi Bože,
Ne dopusti joj da sutra ujutro jaje snese.