Basic HTML Version
46
riječi
jedanautor
jedanautor
jedanautor
jedanautor
a poslijepodne mučim se i
znojim pišući domaći rad.
Motrim na njega, pazim ga pa
mu mahnem iz krošnje stare lipe,
stogodišnje, razgranate, a on –
blijedo me gleda, zatim, rugajući
se, klikće: “Čiji je ono ludi otac
što se popeo gore na drvo i maše?
Dobro da mu nisam sin!”
PISMO IZ BUDUĆNOSTI
Tu je sve fino.
Tu je buka. Tu je huka,
a ja na motoru
dajem gas i
lebdim od mog prozora
k tvom prozoru.
Jedno sto, sto i pedeset
godina je prošlo otkad
smo spavali u istoj sobi,
u istom krevetu,
a sada znaš: to je prošlost,
prošlost. U drugoj živim
kući, u drugom nekom
vremenu u koje mogu ući
samo ako ne laje pas na
vratima. To me kadikad
muči. Inače, ovdje je sve
fino: huka, buka, a ja dajem
gas i lebdim od jednog
prozora k drugom prozoru,
brzinom od sto godina
na sat.
KRITIČAR
Neoprezne su ti pjesme!
Ne, nisam ti rekao da su loše,
samo – neoprezne.
Sramote te. Ipak, ne činiš
ništa loše što ne bi činili
i drugi pjesnici.
Glumiš da pišeš pjesme, ali
pazi! To je dobro. To je danas
moderno! E, kad bi tako svi
pjevali! Gdje bi nam bio kraj?
Ne, nisam ti rekao da su tvrde,
premda – dobro bi ti došao
mekši rukopis! Svi veliki pjesnici
uvijek su pisali meko kuhane
pjesme.