Basic HTML Version
jedanautor
jedanautor
jedanautor
jedanautor
riječi
45
VABULJ
Otkud ta lupa, vrisak,
kucanje, udar čekića
u meni?
Kroz tebe čujem isto
čekićanje.
Tko to vidi olovo da
sam ja, a ti meki kositar?
I tko nas to tako hitar
u vatru baca i žari nas
i pali i čekićem udara
iznutra, iz nas?
I tali li nas, tali,
sve dok na vatri
poljubaca-udaraca
ne rastali i posljednji
nam živac.
Znam, kažem, ja sam
krivac.
A i ti govoriš isto.
To je kao da netko
nepoznat kistom
premaže cijeli svijet
dok s ruku stresa
čeličnu prašinu
kao pepeo s cigarete.
Ne plači! Umiri se,
dijete! Kasno je.
Vidim njegov mijeh i
čujem rezak, ironičan
smijeh.
Izgorjeli smo.
Spaljeni.
A sve je prokleto čisto i
sve je oduvijek isto.
Jasno je.
SIN SIZIFOV
Slijedim dječaka gradom.
Nosim njegovu tešku torbu
Na ramenu.
Ne žuri mu se u školu.
Kupuje sladoled i liže
neoprezno prelazeći ulicu.
Bacam se pod tramvaj da
on neozlijeđen stigne prijeko.
Ljudi ga psuju i vuku, a ja,
pregažen, zgrabim ga za ruku.
Spas s ulice. A on - ni da trepne!
Pobježe mi tamo gdje se u
parku skupljaju curice.
Nemaran je đak pa ja umjesto
njega sjedim u klupi
dok dečko markira sat,