Basic HTML Version
jedanautor
jedanautor
jedanautor
jedanautor
riječi
41
DUMMARIN: Nut’ morala od vlastele! Onamo: nije te sram kalavat gaće, a ovamo bi jon se hoćelo počićinut,
neđe zbande… Nijesmo mi
al pari
, gospođa Dživo, ne! Vi kako pužica vinogradarka, hodite poljem uzbrdo i u ništo
činite Konavljanima vinovu lozu i kupus, majdet prc! a ja se, siromah volak, vragut bat, tučem morem i
kamenon
obalon…
Gospođa DŽIVO: A što se si izbečio? Doklen se ti premišljaš – ali bi ali ne bi – arivali smo u Grad!
DUM MARIN: A što je ovo, moja gospođa Dživo? Što ovo svijeta ovoliko imadu odika urvom ulazit?!
Gospođa DŽIVO:
Čudin
ti se, Dum Marine, da ne poznavaš feste od Otvaranja od Ljetnijeh igara?!
DUM MARIN: Ma…
perche? Cuius? Quare?
Nijesmo se, žimti ja, prikovrnuli opeta, nase, u život?!
Gospođa DŽIVO: Ne poznavaš regule odika, u Purgatoriju, ali si veće star išumijeho! Odika je kako i dolika!
Ka su dolika upravjali oni tvoji... komunisti, i ti si, odika u Purgatoriju, nami guvernao, a ka su one tvoje poćerali,
mi smo, vlastela, odika opet čapali vlas!
DUM MARIN: Ma, moja draga gospođa Dživo, ali je ovo bilj, ali ja snim?
Gospođa DŽIVO: Nije san, Dum Marine! Bilj je, bilj! Ne sniš! Ma u njih su, dolika, čeljad, a unaske – sve
spuži! Per ezempijo, u onom pravom, realom Dubrovniku, nahodi se kako njihov
il signor Presidente
, a u nas je
Pužoser, u njih je podestat, u nas – pužonačelnica, njimi vlada premijer, a nami - puž balavnjak! I oto ti razloga
zašto smo se mi danske odika inkontrali! Višnja je vlas dečidala da se mi, nas obudvojica, kako dva famoza famozi-
sima poete od spuža imademo natjecat na festu od Otvaranja. Ti ćeš arecitat, a i ja ću arecitat pa koji bude bolji,
njemu idu ovi ključi od grada što visu tu, u visocijeh gora vrhe. A kako bude meu nami, spužima, tako toj ima bit i
dolika, meu čeljadi! Ako ja imadem imat vitoriju, i dolika će vlas uzet gospari, ako prem ti – sroncat će nam se vlast
da fondo, u pupliku…
DUM MARIN: Ma kako ću se ja s tobom takmit, ujme oca!? Ti si veličak gospođa, gorika na Sponzi, a ja sam
dolika, prid Orlandom, gdje bez mora, kako volak, ne umijem ni dihat…
Gospođa DŽIVO: E, jes… uprav tako!
Ko bi gori, eto j gori,
A ko doli, dol i ostaje…
DUM MARIN: Gospođa Dživo, znate što?
Gospođa DŽIVO: Pak… što?
DUM MARIN: Kalajte se dolika, niz uzicu
da me možete poljubit u guzicu!
Gospođa DŽIVO: Aha… umijete arecitat! To su vaša skladna usta!
A sad, posluhni mene, Dum Marine!
Nijesi vješ’ vlasti i ohaj se rime!
DUM MARIN: Vičen ti, ozdolika, gospođa, iz vode
perke za puk, odika, nema slobode!
Ma kad te volak, Dživo, dobro naguzi,
Bi’će slobode
in vivo
! I u Raguzi!
Gospožđa DŽIVO: Muči, per Dio, na momentin! Da mi je čut što oni, dolika, viču i što se onoliko, jadni,
tramakavaju?
DUM MARIN: A i dolika su
van
, moja gospođa Dživo, meu ljudem nazbilj kako i meu spuži – dvije partite!
Jedna od gospara i ona druga, parte aversa! Para mi se poć će se potuć za ključe! Nego, znate što ću vam rijet,
gospođa Dživo? Homo mi podijelit ove Ključe po pola! Meni kućica, a tebi ovi rog koji van inako fali! Pa kako mi
ordenamo, onako imadu učinjet i oni dolika! Da
in
salvamo Grad, da
nan
ne sroncaju libertat!
Gospođa DŽIVO: E ova van je prva mudra danaske! Kontenta
san
! Homo tako učinjet!
DUM MARIN: Homo!
Gospođa DŽIVO: I zakantajmo in himnu, neka nas dobro čuju, perke meu ljudem ima puno glušastijeh!
DUM MARIN: Oršu! Zakantajmo!
Gospođa DŽIVO i DUM MARIN:
O lijepa, o draga, o slatka bučice,
Dar u kom su blaga spuževe kućice,
Uzroče istini brez ikakv’jeh buža,
Uresu jedini od svakoga spuža,
Sve rozi, sve noge i najveću balu
Dao bi’ za platu tvomu kapitalu!