Page 42 - Rijeci_3_2012_za_web

Basic HTML Version

jedanautor
jedanautor
jedanautor
jedanautor
riječi
37
i žaba krastača glavom i bradom, može privlačiti netko
takav kao što sam to bio ja: smrdilo mi je iz usta, prestao
sam popravljati zube još onda kad sam se rastavio; bio
sam onako ružno prosijed –
na krpice
, kao da su me
muhe po glavi zasrale brašnom! Bazdio sam na alkohol
da sve zvoni. Ako nisam pio onda sam se nervozno zno-
jio. Dodajmo k tome još i kesice i podočnjake ispod očiju,
pa bore lica i čela, pa onaj mutni, zakrvavljeni pogled
čovjeka koji se sprema postati ubojicom… na stranu sve
to! na stranu! Sve to nije zanimalo pisca, koji je bio moja
punica, ni koliko crno ispod nokta!
U njezinim pripovijetkama, posebice onima obja-
vljivanim u
Ženi
, svi su muškarci bili
volovi
i
mužjaci
osim
onog jednog
pravog
koji je uvijek bio i nježan i
muškarčina
u isti mah, a žene su redom bile
blentave koze
, osim one
jedne
prave
, koja je uvijek ovako polutiho šaputala banal-
nosti. I ne bi moja punica bila udomaćeni i rado čitani
pisac ženskih revija i književnih podlistaka da nije iza
svih tih polušaputanja i tih banalnosti uvijek slijedilo ono
nešto fascinantno što je samo ona znala izmisliti.
Okrenuo sam se dakle na vratima one moje
rupčage jednim puničinskim poluokretom prostrijelivši
(taj je izraz moja punica obožavala!) onako ispod oka
jednim polupogledom tu ležeću žabu krastaču koja se
protezala na mom krevetu skupa sa svojim polušapatom:
- Ah, dođi, dragi… Tako sam te dugo čekala…
skoro pola života!
K vragu i punica i njezini polupoetski izrazi! Ta tu,
žaba krastača, ležala
je na mom krevetu potpuno gola; odgrćući plahtu
jednom rukom, drugom mi je pokazivala svoju golotinju
lagano klizeći prstima preko stidnih uvala i brežuljaka.
Na stranu to što je žaba krastača imala tijelo prekrasne
princeze; opis njezina tijela može se, uostalom, pročitati
u pripovijetki koju je objavila
Žena
, ja ga stog razloga rado
preskačem! Mene je pogodilo nešto sasvim drugo. Žaba
je u moj krevet ušla – kao što je već prije spomenuto –
potpuno odjevena, a sad je ležala tu preda mnom kao
od majke rođena; dobro! – i smijala se, i polušapatom, i
tako dalje… ali, gdje joj je – k vragu! – odjeća? kako je -
k vragu! – nestala haljina? kamo se skrio grudnjak? (ako
ga je uopće nosila?), kuda odoše čarape, vratna marama,
košulja ili, k vragu, i s oproštenjem – gaće?! Gledao sam
naokolo i nisam vjerovao rođenim očima. Nigdje ničega.
Isparilo!
Uvukao sam se k njoj u krevet samo da to
istražim. Kunem se, to mi je bila jedina namjera!, a ispalo
je eto tako kako je ispalo…
IV.
Ni nakon dvogodišnjeg plaćanja stanarine na
gore opisani način nisam uspio razriješiti zagonetku.
Podsvjesno se možda nisam ni trudio da je razriješim;
ipak me ta zagonetka koliko-toliko odvraćala da ne
počinim ubojstvo. Njenim slijedom, našao sam se jednog
dana u Sveučilišnoj biblioteci listajući stare brojeve onog
famoznog ženskog magazina. I gle čuda! Među brojnim
objavljenim radovima moje vrlo uvažene
maman
(tako
sam davno, od milja, nazvao svoju punicu!), našla se i
ova pod bombastičnim naslovom
Ljubav do groba
, a u
njoj je sve već bilo opisano! Nije naodmet napomenuti da
je pripovijetka objavljena vrlo davno, mnogo prije negoli
je ono moje jedino
prionuto tijelo
prolupalo, odnosno
puklo, dakle nekoliko godina prije naše rastave, cijelu
vječnost prije nego što sam upoznao žabicu! I kad danas
sam sebe priupitam što je to
sve
što je tamo bilo unapri-
jed opisano, kunem se da opet ne znam – iako je prošlo
ne tako mnogo vremena otkako sam posjetio Sveučilišnu
– naravno, izuzmem li onaj fascinantni prizor s junakin-
jom koja u sobu ulazi potpuno odjevena, a u krevetu je
nađe golu na takav način da junak nikad ne primijeti kako
mu se to dogodilo.
Junak pripovijetke
Ljubav do groba
– toliko se
mogu sjetiti – nikakav
vol
niti
jadnik
poput mene, nego
pravi muškarac, istodobno i nježan i jak, susreće ženu
svog života, ne neku žabu krastaču niti blentavu kozu,
nego pravu žensku, nježnu i inteligentnu u isti mah,
pa ipak mu se dogodi isto ono što se događa i meni,
volu poludivljem, s mojom žabom krastačom! Prava mu
ženska naime uvijek u sobu uđe odjevena, a u krevetu
je – kako sam već više puta naglasio – zatiče posve golu,
a od njezine odjeće nigdje ni traga ni glasa! Junaka ta
zagonetka – uostalom kao i mene i tu je paralelizam
savršen – neobično uzbuđuje i privlači, i on je nastoji
odgonetnuti. Toga sam se motiva iz davno polupročitane
pripovijetke moje punice bio prisjetio i zato sam otišao u
Sveučilišnu ne bih li do kraja proučio građu i ne bi li mi
tako puničin junak pomogao da riješim vlastitu zagon-
etku. Šipak! K vragu i moja punica i njezina pripovijet-
ka! Ne računam li sva ona polušaputanja, polusvjetla i
poludivlje zagrljaje koji se zaborave i prije negoli ih čovjek
pročita, ni onaj
glavni štos
nije mi htjela razotkriti tako
da bih od toga mogao imati neke koristi u osobnom
istraživanju. A u čemu je stvar? Njezin junak isto kao i ja,
nakon višekratnog začuđujućeg iskustva s tajanstvenim
razodijevanjem, odluči da sljedeći put neće pokleknuti
pred dražima svoje dragane sve dok ne razotkrije tajnu.
I? Što mu se dogodi? Da ne denunciram
mama
n, otkrit
ću samo toliko: dogodi mu se isto ono što se događa i
meni cijelo to vrijeme otkad mi gazdarica na takav način
naplaćuje stanarinu!
V.
Zastranjivao ja koliko god, i ovamo i onamo, i sa
zagonetkom i bez nje, onoga se glavnog tereta nikako
nisam mogao riješiti. Odlučio sam ubiti svoj bolji staro-
zavjetni dio, morao sam pa bog, kud puklo da puklo! Tol-
iko mi je zvonilo u glavi i odzvanjalo u srcu da to nisam
mogao podnositi. E, da! Ali, kao što je znao reći moj
pokojni otac:
Vrag ne spava kad je žensko u pitanju
!
Prvi pokušaj zbio se odmah, neposredno posli-
je rastave. Čim sam ugledao Gospodina u crnom kako
tamo, nedaleko zgrade suda, galantno otvara stražnja
vrata limuzine u svezi sa smještanjemmeni upravo preo-