Basic HTML Version
jedanautor
jedanautor
jedanautor
jedanautor
riječi
33
Kad sjednemo u gledalište dok polako trne
rasvjeta i kad nastupi mrak, trenutak prije negoli se
otvori zastor i upale svjetla pozornice – što zapravo
očekujemo? Zašto smo mi, civilizirani ljudi, pristali doći
ovamo, u gledalište, gdje nam, neposredno pred početak
predstave, oduzimaju našu sliku svijeta, gase svjetla,
zamračuju nam pogled, da bi zatim osvijetlili svoju sliku
u onom drhtavom četverokutu pozornice prisilivši nas da
u nj gledamo ostavljeni u mraku loža i partera? Kako to
da na bilo kojem drugom mjestu, u kavani, u čekaonici
kod zubara ili, na primjer, kod kuće, kad netko uđe dok
mi sjedimo pa ugasi svjetlo, odmah prosvjedujemo, a
ovdje, u kazalištu, voljko pristajemo na taj mrak, željno
ga očekujemo; štoviše, obično je to i najuzbudljiviji tre-
nutak predstave.
Što u nama priziva taj trenutak u kojem slatki srh
iščekivanja i uzbuđenja prostruji gledalištem zajedno s
mrakom?
Zamislimo načas neko ne manje od nas kul-
turno i civilizirano inteligentno biće, koje nas je došlo
promatrati iz neke „nekazališne“ civilizacije! Što bi ono
pomislilo gledajući nas kako ulazimo u kazalište; poz-
dravljamo se, gurkamo i pričamo u predvorju, a zatim,
na znak, nestajemo po hodnicima s važnim i sabranim
izrazom što ga na licima nose samo oni koji točno znaju
kamo i zašto odlaze? I što bi reklo gledajući nas kako
zauzimamo sjedišta i žamorimo tiho, ispod glasa, a čim
se počnu gasiti svjetla tonemo u pobožan posvemašnji
muk. I kad bi nas to biće, koje se pojavilo pokraj nas u
gledalištu u – recimo - ljudskom obličju, i neka je to još
šarmantna mlada gospođica, iznenada u mraku uzelo za
ruku i uzbuđenim šapatom priupitalo: - Zašto ste došli
ovamo? - zar ne bismo odgovorili: - Pa zato da me ovako
držiš za ruku, dušo!
Svatko u svom kazališnom mraku ima svoj, kako
se to danas stručno zove: „horizont očekivanja“, a i oni
tamo, u onom četverokutu pozornice, koji izvode pred-
stavu, dobro znaju za taj naš „horizont“, i trude se svo-
jski, svim silama; izmišljaju i ovo i ono ne bi li nas nekako
iznenadili i tim „nečim“ ispunili taj naš famozni „horiz-
ont“.
Tako jedanput gledamo „Dunda Maroja“ u kojem
Dunda zapravo ni nema, glavni lik samo prošeta dva-tri
puta pozornicom; drugi put, opet, pojavljuju se Hamlet
i Horacije u ljubavnom zagrljaju; tamo opet Don Juan je
žensko a Sganarelle muško; u jednoj komediji vidimo kako
zajedno s licima glumi i pisac iako znamo da je čovjek
umro prije pedeset godina; neke druge večeri gledamo
kako se glumci do iznemoglosti propinju na prste – plešu,
pjevaju, gimnasticiraju, sve rade izvrsno samo ne glume,
a sve to ne bi li nas nečim uzbudili i tako isprevrtali onaj
naš „horizont“! Usprkos njihovu znanju i umijeću, mi
smo i dalje najuzbuđeniji u onom trenutku mraka kad
se gase svjetla prije početka predstave, a čim prikazba
otpočne postajemo umorni, nerijetko i pospani, kadikad
zadrijemamo za vrijeme izvedbe, a teatar napuštamo
uglavnom nezadovoljni i razočarani.
Tko nam je kriv kad najčešće ne znamo ni zašto
idemo u teatar, ni kamo idemo; kakvo je to, zapravo,
mjesto – kazalište? Naši banalni razlozi i naši famozni
„horizonti“ krivci su tom našem nezadovoljstvu ne man-
je negoli oni tamo, s onu stranu pozornice, koji se na sve
načine dovijaju kako da iznevjere naša očekivanja. Tako
izgleda da se na ljudima kao što smo mi – koji smo navikli
ići u kazalište – najjasnije očituje vječni sukob ljudskog
roda sa samim sobom: dok odlazimo u kazalište – sjetite
se samo onog važnog i sabranog izraza na licima! – čini
nam se da znamo kamo idemo, a na izlasku iz kazališta
ne znamo ni kamo bismo ni kuda, a ponajmanje: odakle
smo došli.
Zato se tako žurno razilazimo poslije predstave,
bježeći svatko u svoju prapovijesnu spilju, to jest kući,
gdje ćemo u miru skrivati sva svoja protuslovlja. Ako
vam je iole stalo do toga da ono biće zalutalo odnekud
iz svemira, pa ako je to još kakav neprijateljski nastrojen
Marsovac, ne otkrije naše najranjivije mjesto, takoreći
srce naše tajne; onda bi najbolje bilo da više nikad ni ne
odete u kazalište!
Dopustite da vam s tim u svezi ispričam jedan
sasvim osoban kazališni doživljaj iz davnih dana. U
mraku, prije početka predstave, jedna šarmantna mlada
gospođica uhvatila me za ruku i šapatom upitala zašto
sam došao! Odgovorio sam onako kako sam odgovo-
rio, to već znate. A tijekom izvedbe koristio sam svaki
trenutak da s njom nastavim tako neobično zapodjenut
razgovor. Prikazivala se neka manje izvođena Shake-
speareova komedija; izvedba je uglavnom bila nezanim-
ljiva, čak ispod „horizonta očekivanja“. Slavni kazališni
režiser, koji je sjedio meni slijeva, nagnuo se u jednom
trenutku k mom uhu i šapnuo: „Što misliš? Ovo je ipak
Matko Sršen
Tajna kazališta