Page 33 - Rijeci_3_2012_za_web

Basic HTML Version

28
riječi
jedanautor
jedanautor
jedanautor
jedanautor
često zalazili u ista društva, imali zajedničke prijatelje.
Kristo je bio jak dječak, poslije snažan mladić, ono što
se kaže strah i trepet, mišićav, razvijen, kao stvoren za
izvlačenje barke iz gradske luke. Otac mu je, čini mi se,
bio barkarijol...
- Kakve to ima veze s tvojom pričom? - prekine
me jedan mladi kolega.
- Sad ćeš čuti, samo ne prekidaj! Inače, Kristo je
bio malo, kako se ono kaže, onako... baš kao ti!
- Što? Što kao ja, što time hoćeš reći? - pobuni se
moj mladi prijatelj.
- A malo onako, na svoju ruku! Volio se usamlji-
vati, onako kao i ti. Znaš, kad je kiša ili olujno more, volio
je šetati dok svi drugi bježe doma. Eto...
- Ne zavlači i ne aludiraj! Imaš li ti uopće što
ispričati u vezi s tim... Kristom?
Nasmijao sam se.
- Kako da ne! Nismo razgovarali, kao što sam
rekao, godinama. Samo smo okretali glavu jedan od
drugoga kad god bismo se sreli. I tako jednom, bilo je to
kad sam se već oženio i dobio dijete... Hm! Zanima li vas?
- Kad si već započeo... - dobaci malko zajedljivo
kolegica.
- Bilo je strašno nevrijeme, zima, a ja ostavio barku
na vezu u gradskoj luci. Požurim po onoj kiši i oluji u luku
da nekako izvučem barku. Skočim u nju, a valovi ogromni!
Miješaju pjenu u luci, a meni se čini kao da sam s barkom
negdje na planinskom izvoru. Otrgnem se nekako s veza,
odriješim konop od sidra i zaveslam lukom. Veslam lijevo,
valovi me nose, veslam desno, udaraju, a sve mi pogled
traži nekoga tko bi mi pomogao da izvučem barku. Ali, po
takvom nevremenu, nećeš ti! Nema nikoga. Svi su svoje
barke već izvukli ili su ih mnogo bolje vezali nego što sam
to ja učinio. Što ću sad? Pokisao, smalaksao, ne mogu
se dalje boriti s valovima. Kad eto ti rivom ide... Kristo!
Nabio ruke u džepove, hoda i ne osvrće se. I onako sve
nešto prebire u sebi. Primijetio me, kako i ne bi kad smo
sami u cijeloj luci nas dvojica, luđaci, po ovakvom nevre-
menu. On šeta, a ja ću se uskoro utopiti nasred luke, ili
ja ili moja barka! Ali, svejedno, okrenuo Kristo, po našem
dobrom običaju, glavu od mene i nastavio šetati. Osjetio
sam se ponovno isto onako kao s onom mojom prvom
ljubavi. Ne znam kako izraziti ono što osjećam! Onda
provali iz mene i ja zavičem:
- Kristo!
On se okrene.
– Daj, Kristo, molim te, šaku ruke da izvučem
barku!
– Evo, odma’! – uzvrati meni Kristo. I mi začas
potegosmo barku iz luke na obalu. A prije toga nismo
razgovarali bit će... jedno dvadeset i više godina, a?
Zamislite!
Neki su se dobroćudno nasmijali, ali moj mladi
prijatelj nastavi ispitivati:
- A Kristo?
- Što... Kristo?
- Što je dalje bilo s njim? Mislim, s njim i s tobom?
- A to. Pa ništa. Otišli smo poslije na piće kad smo
već tako lijepo spasili moju barku!
- Ma, nisam te to pitao! Nego mislim, poslije... u
životu?
Eh, brajko, puno me pitaš, htjedoh reći. Ih, ih,
ih… i što ti je sve život! I umjesto da na tom mjestu
lijepo prekinem i zaokružim sve što je dotad bilo izrečeno
kakvim-takvim filozofskim zaključkom, ja se, naivčina,
zavezah u priču:
- Eto sad kad god se sretnemo, Kristo i ja, lijepo
se pozdravimo kao da smo oduvijek razgovarali!
- A kad si ga posljednji put sreo?
Eh, ovo moje društvance! Baš imaju nos da
namirišu tragediju! Ugrizao sam se za jezik i zašutio. Ali,
sad je na meni bio red da sjetno uzdahnem. Ipak, pomis-
lio sam, ne predajmo se tako lako tuzi!
- Zar vas ne zanima što je dalje bilo s onom
mojom prvom ljubavi?
- Kakav si, sigurno si je poslije oženio! - naruga
se netko.
Šutio sam nekoliko trenutaka. A onda kad sam se
uvjerio da očekuju nastavak, zapalih i ja jednu cigaretu.
- Eto kakvi ste! Naveli ste me da opet propušim...
- Samo ti pričaj i puši! Baš me zanima što se
dogodilo. Ja, znate,
najviše volim ljubavne priče! - obrati nam se ona
ista kolegica.
Ne možeš ne udovoljiti ženama!
- Ni s njom kao ni s Kristom nisam razgovarao
sve te godine. Ali, ovo je bilo malo teže. Kad smo krenuli
u osnovnu školu, dospjeli smo u isti razred. U višim raz-
redima također smo bili zajedno, čak su nas jednom zgo-
dom, u osmom, premjestili u istu klupu. Ali, ni tad nismo
progovorili ni jedne riječi. A kad smo krenuli u gimnaziju,
ja izabrao društveni razred, ali – evo ti nje! Kao da me
slijedi! Mislio sam: gusko, što nisi pošla u prirodni kad ti
već tako dobro ide matematika, ali ne! Ona u društveni!
Baš kao da me namjerava mučiti! Odrasli smo, nije više
bilo razloga, ali mi oboje kao za inat! Kroz cijelu gim-
naziju nismo progovorili ni riječi. Bilo je vrlo glupih tre-
nutaka; prijatelji, nastavnici, roditelji, svi su već znali da
ne razgovaramo, pozivali su na pomirenje, ali mi oboje –
ni čuti! A nitko zapravo nije znao zašto ne razgovaramo,
oboje smo krili svoje razloge kao zmija noge! O tome je
raspravljala i partijska organizacija, ali, srećom, ni ona ni
ja nismo bili članovi Partije pa nas partijski zaključci nisu
obvezivali! Priznajem, često sam je znao vrebati na ulici
ili ispred škole samo da bih joj mogao kad se sretnemo
efektno okrenuti leđa. A i ona je meni činila isto! Na kraju,
prije mature, promijenio sam zbog nje razred. Ali, ona…
e he, he, i vidi ti nje! Napisala je molbu, poslala majku
direktorici i – evo ti je u mom novom razredu! Pobjesn-
io sam, ma došlo mi je bilo da je… Čavao u glavu, a?
- samo sad na ovako perfidan način, pomislih. Shvatio
sam izazov, bio sam uvjeren da me negdje strašno ismi-
java. E, nećeš, gusko mala! I uspio sam se suzdržati a da
ne progovorim ni riječi! A kad sam doputovao ovamo,
na fakultet, nikome nisam govorio što ću studirati. Ali,
nakon blaženih prvih tjedana, gle ti vraga! Otkrijem –