Basic HTML Version
jedanautor
jedanautor
jedanautor
jedanautor
riječi
27
Matko Sršen
Ponoćni ekspres
U društvu mojih mladih kolega i kolegica poveo
se razgovor o prvoj ljubavi. Čulo se tu različitih priča, ali
je ton pripovijedanja uglavnom bio sjetan i tugaljiv. Čim
se zaljubila jedna se naša kolegica opasno i dugotrajno
razboljela, drugoj je umrla tetka pa je umjesto na prvi
ljubavni sastanak morala otići na sprovod, mladom kolegi
prva se ljubav jednostavno preselila u inozemni grad i
nikad se više nije javila, a drugoga je djevojka ostavila
za vrijeme telefonskog razgovora; najprije je u srcu,
reče, čuo hitac, a tek zatim ono
klik-klik
kad je spustila
slušalicu. Začudio sam se! Odakle tolika tuga, a takva
bujna mladost oko mene?
Govoreći o prvoj ljubavi svi su govorili o nekoj
žalostivoj temi, gotovo kao da su se rodili sve za same
tragedije i nesreće. Eto, lijepa mlada kolegica, kad je bila
posve mala, običavala je s dječakom istrčati iz kuće u
dvorište; tamo bi se stiskali krijući se iza bunara. Tako su
se jako stiskali da se ona i dandanas sjeća tog stiskanja
kao svoje prve ljubavi. Nisu govorili gotovo ništa, samo
su se smijali i stiskali, stiskali i smijali. To se događalo
jednog ljeta, kod njezine bake, u primorju.
- Eto - završi mlada kolegica - kad sam se od
bake vratila kući, saznala sam da je taj dječak poginuo u
prometnoj nesreći.
Tajac kao i poslije prethodne priče. Svi šute i puše,
a soba nam se puni oblacima tuge. Odlučio sam da ih
barem nakratko razonodim. Inače će povjerovati kako je
svaka ljubav neizbježno sjetna i nesretna!
- Ja sam se prvi put zaljubio u jednu malu u
dječjem vrtiću - počeo sam.
- Valjda sam se zaljubio u njezine kike; kosu je
plela u dvije razigrane kike koje su joj skakutale kao dva
roščića. Dugo sam razmišljao kako da joj iskažem svoju
ljubav. Napokon sam se dosjetio, prišao joj straga i povu-
kao je za kike!
Netko se nasmijao.
- Ih, i to mi je neka prva ljubav! - dobaci ona
kolegica s tragedijom.
- Čekajte, nije još gotovo! U tom je našem
vrtiću bilo prostrano dječje igralište. Na kraju igrališta
visoki zimzelen. Tu sam sutradan, nakon onog uspješno
pronađenog izljeva ljubavi, kopao rupu za klikere. Moja
mala ljubav neopaženo mi se prišuljala, prislonila mi
čavao na tjeme i udarila po njemu čekićem. Zabola mi je
čavao u glavu, sve do mozga!
U društvu nasta tajac. Svi kao da su nešto
očekivali.
- I? - upita kolegica.
- Što... i? - odgovorih.
- I što je bilo dalje?
- To je to. Prva ljubav. Nema dalje. Završio sam u
bolnici, jedva sam se izvukao.
- Ih... i to mi je nekakva ljubavna priča! - naruga
se kolegica.
- Ipak, nisam umro! - dodah u svoju obranu.
- A ona?
- Nije ni ona.
- Zar nema nastavka?
- Ima, dakako. Samo... nije baš ljubavni!
- Da čujemo, da čujemo! - povikaše svi odjednom.
Vidim, moje ih je pričanje baremmalo razveselilo;
nisu više onako sjetni i sentimentalni. Vrijedi nastaviti!
- Sutradan je moj brat kopao rupu pod onim istim
zimzelenom. Prikrao mu se iza leđa jedan dječak, zvao se
Kristo. I taj mu je Kristo zabio čavao u glavu. Isto onako
kao što je dan prije ona meni zabila...
- Ma nije moguće? Zar zbilja? Da ti ne izmišljaš
nama tu... - začuše se glasovi puni čuđenja i nevjerice.
- Ma kakvi izmišljam!? Što vam je? Godinama
nisam razgovarao s Kristom zato što mi je zamalo ubio
brata!
- A s njom? - upita netko.
- Što, s njom? Misliš s malom... mojom prvom
ljubavi?
- E, to...
- Ni s njom nisam razgovarao godinama, mislim,
poslije toga, kako da kažem, izljeva ljubavi...
Nasmijali su se u jedan glas. Da iskoristim nastalo
dobro raspoloženje, dodao sam:
- Zanima li vas što je bilo dalje sa mnom i s Kris-
tom?
Kolegica je zapalila cigaretu, povukla dim i lako
ispuhnula, a iza oblaka koji je nastao odjednom vidjeh
radoznala, raspoložena lica koja kao da su mi govorila:
hajde, pričaj!
- Kad god bih poslije sreo Krista, okrenuo bih gla-
vu u znak protesta zbog onog što je napravio mom bratu.
A i on bi okrenuo glavu kada bi sreo mene jer je već bio
primijetio kako ja okrećem glavu. Tako smo svakodnevno
prolazili jedan pored drugoga bez pozdrava. Inače smo