Basic HTML Version
24
riječi
jedanautor
jedanautor
jedanautor
jedanautor
Možda ne samo Gaj i ilirci, nego hrvatski vukovci koji su standardni hrvatski jezik odijelili od kajkavskog
i čakavskog narječja?
_ Na standardu se osobito dobro pišu rasprave, eseji i kojekakve apstraktne umotvorine, to je idealan jezik
politike i masovnih medija. Doa smo se dobro priviknuli na njemu pisati poeziju, ali jezik drame i osobito komedije
– to u naravi nije i teško da može biti. Zato nam hrvatske drame u najboljem slučaju i zvuče kao da su prevedene s
engleskog jezika.
Imate li osjećaj da je sa samostalnom državom nestao interes za hrvatsku književnu baštinu i hrvatski jezik?
_ Ne bih baš sve krivice ovoga svijeta želio svaliti na današnji poredak i samostalnu hrvatsku državu. Gubitak
interesa itekako je povijesno utemeljen. Mnogi su se Hrvati u zajedničkoj državi Jugoslaviji itekako brinuli oko svojih
nacionalnih književnosti, a puno manje i oko svojih materinskih jezika - kajkavskoga, čakavskoga i dubrovačkoga.
Posljedice su danas logične i donekle je razumljivo što su mnogi taj težak teret stresli sa svojih leđa.
Mislite na jezikoslovce?
_ Ne želim ovdje polemizirati s hrvatskim jezikoslovcima. Oni su i naše najveće pisce, Držića, Brezovačkog,
Marulića, već odavno proglasili
dijalektalnim.
Tako se nama dogodilo da su naši veliki pisci pisali na dijalektima, a svaki
Pero Posro koji danas nešto piše, piše velika djela i to na čistom hrvatskom jeziku.
Nigdje u svijetu ne postoji očita podjela na lijevu i desnu književnost, kao u nas, zbog toga imamo čak i dva
društva književnika. Ima li izgleda da se naša književnost prestane baviti politikom i počne baviti književnošću?
_ Ja vam to tako ne vidim i ne mogu se složiti s vašom tvrdnjom.
Nije to moja tvrdnja, nego je to više nego očito.
_ Poretku jednako služe i lijevi i desni. Pa nisam valjda zato ljevičar što sam član Društva hrvatskih književnika?
Ili desničar? Društvo, zvalo se ovako ili onako, trebalo bi biti samo cehovska udruga; pisac u svojim djelima ne može
biti ni ljevičar ni desničar. O ovome mogu govoriti samo u svoje ime jer ih ima i previše koji misle upravo suprotno.
Što je za vas pisac?
_ Za mene je pisac prozor kroz koji se gleda u svijet. Za razliku od obične
funjestre,
on nije samo prozor koji vam
omogućuje da gledate, nego je i prozor koji sam artikulira ono što vidi. Sad zamislite da taj prozor sam sebi pregradi
lijevu ili desnu stranu pogleda? Meni je to nezamislivo, ali dobro znam da ima i ljudi i pisaca koji vole zažmiriti na
jedno oko.
Koliko su Krleža i krležijanstvo utjecali, a Matoš i matoševijanstvo nije na hrvatsku književnost?
_ Krleža je, zacijelo, bio najznačajniji pisac hrvatske književnosti pitanja prve polovine XX. stoljeća. U drugoj
polovini bio je najveći pisac književnosti poretka. Prešao je sa svoje na njihovu stranu. Lijep iskorak! Isto je napravio
i Gundulić početkom XVII. stoljeća. Spalio je većinu svojih djela iz razdoblja pitanja, čvrsto i predano iskoračivši na
svjetlo književnosti poretka. Zato su ga stoljećima smatrali najboljim hrvatskim pjesnikom. Sve do Krleže koji ga je
premašio upravo time što se nikada nije odrekao svojega
poroda od tmine,
svojih pitanja. Samo je zažmirio, možda i
od prevelikoga svjetla.
A Matoš?
_ Tužna priča iz književnosti pitanja. Iako ga je poredak posmrtno prigrlio, čini se da je ta ljubav trajala kratko.
Danas ga više nigdje ne možete naći, osim na vrlo osobnom i tihom putovanju. Među sjenama.
O vašem dramskom stvaralaštvu, koje i nije neznatno, malo se zna. Recimo, književno uopće nije prika-
zana
Komedija od Pometa
, vaša rekonstrukcija Držićeva Pometa, što je više nego dobro i zanimljivo djelo. Zašto
se šuti i ne piše o tome?
_ Pet drama objavio sam u svojoj prvoj knjizi
Ifigenija, drame i maske
(1989).
Pomet Marina Držića
(rekonstruk-
cija) objavljen je 2000. U Italiji je 2008. tiskana pjesnička drama
Cvijeta Zuzorić, quasi una fantasia,
u dvojezičnom
izdanju, a nedavno je izašla iz tiska knjiga s
pet Komedija na dubrovačku.
Otprilike još toliko drama ili komedija ostalo
je neuknjiženo u raznim časopisima tijekom protekla četiri desetljeća. Budući da sam intenzivno režirao, nije mi
ostajalo vremena da se, uz pisanje, bavim i izdavanjem vlastitih djela. Mnoge su moje drame i komedije odigrane u
kazalištima od Zagreba i Dubrovnika do Pečuha. Veći broj njih nisam nikada stigao objaviti.
Je li slučajno da su vaše komedije ipak uglavnom prikazivane u Dubrovniku?
_ Moj grad-teatar je ipak Dubrovnik, a ne Zagreb, u kojem, s manjim prekidima, živim već skoro pedeset godina.
Jedino su tamo i prikazivane moje komedije pisane na
dubrovačku.
U sklopu svega ovoga o čemu tu pričamo, možda je
i logično da se o tome– kako vi kažete –
malo zna.
A što se
Pometa
tiče, stvar stoji upravo obratno; dosta se piše o toj
mojoj
rekonstrukciji,
u posljednje vrijeme sve više i sve žešće, ali u znanstvenim raspravama i držićološkim knjigama,
koje na žalost malo tko čita.