Page 28 - Rijeci_3_2012_za_web

Basic HTML Version

jedanautor
jedanautor
jedanautor
jedanautor
riječi
23
Je li takva književnost zapravo hrvatska?
_ Stopostotno i u potpunosti. Takva je bila kroz svoju dugu povijest, a danas je takva više nego ikad. Nekada
su se pisci iz sjene pitanja svojih sukobljavali s poretkom. Današnji poredak naučio je lekciju, naročito nakon iskustva
s Držićem, „neprijateljem hrvatskog naroda“ – kako su devedesetih godina nazivali najvećeg hrvatskog pisca u nekim
hrvatskim novinama. Danas je „sloboda“ gotovo apsolutna – možete u svojim djelima postavljati pitanja kakva god
hoćete; ionako vas malo tko čita. Ukoliko niste pisac-trgovac i ako se niste dovoljno upleli u organizaciju tržišta, preo-
staje vam samo da pišete u dubokoj sjeni i da postavljate pitanja za svoj vlastiti očaj ili zadovoljstvo. A što se tiče
dramske književnosti, dramski su pisci u najgoroj situaciji u cjelokupnoj hrvatskoj povijesti.
Zašto?
_ Njihova djela izvode se samo ako su mladi ili ako su se već izvještili u trgovini, kao i ostali pisci. Najgore je to
što se pred svim dramskim piscima danas zatvaraju vrata hrvatskih kazališta; i pred onima koji u teatar ulaze s pitan-
jem i pred onima bez pitanja. Svima! Redatelji i direktori post-dramskog kazališta, koje je u Hrvatskoj najuspješnije,
ne trebaju više nikakve pisce.
Čini se da i publika to najviše voli?
_ Naravno, publika uvijek najviše voli ono što joj servira poredak. Ako su im ponudili besplatne žgance, jedu
i ne misle o tome kako su im uskratili normalan ručak, juhu i, recimo, govedinu. Da o Pomet-trpezi i o Pometu Trpezi
više i ne govorim!
Sve je manje brige o baštinskoj književnosti, kojom smo se bavili i zbog politike, i od koje se puno toga
može naučiti. Što je tomu razlog?
_ Već sam dobrim dijelom odgovorio na vaše pitanje. Preostaje mi da vam kao dokaz iznesem jedan očigledan
primjer. U povijestima hrvatske književnosti, u onima koje se pišu danas, kao i u onima iz doba komunizma ili Ende-
hazije, iz stare Jugoslavije ili iz doba Austro-Ugarske, svejedno je, jer povijest hrvatske književnosti uvijek se piše
rukopisom poretka i još nikad nije napisana iz sjene – uzalud ćete tražiti najvećeg i najplodotvornijeg hrvatskog
komediografa 18. stoljeća.
Na koga mislite?
_ Njegovo je ime Marin Tudišević, a napisao je petnaestak velikih komedija prerađujući Molièreova djela. U
povijestima hrvatske književnosti spominje se kao prevoditelj i adaptator, a ponegdje i kao vođa kazališne družine
Zamršenijeh
, koji je, zajedno s ostalim piscima-članovima družine, prerađivao Molièrea. Kad čovjek čita te povijes-
ti ili pojedine znanstvene rasprave o našim
frančezarijama,
stječe dojam kako su neki dubrovački kazališni amateri
prerađivali ta djela takoreći čoporativno.
Nisu čoporativno, kako to često misle književni znanstvenici?
_ Ne treba biti naročit književni znanstvenik; dovoljno je pročitati pedesetak dubrovačkih drama pa da se uoči
kako je veliku većinu tih naših
frančezarija
napisala jedna ruka, ruka jednog od najvećih majstora hrvatske komedio-
grafije – ruka Marina Tudiševića. Doista, samo se u Hrvatskoj to moglo dogoditi: da već gotovo tri stoljeća ne pre-
poznajemo jednoga od naših najvećih pisaca, samo zato što je prerađivao Molièrea. Ako je Tudiševićev
Tarto
reskripcija
Tartuffea,
a
Džono
reskripcija
Don Juana,
kako to da su Molièreove reskripcije Aretinova
Hipokrita i Seviljskog zavodnika
Tirsa de Moline genijalna komediografska djela?
Tako je zbog zavisti i hrvatskoga jala?
_ Tudiševićev se komediografski genij, koji je radio isto što i Molière, samo u svojemu jeziku, u Hrvatskoj uopće
ne uzima u obzir, zato što je, navodno, bio „adaptator“ ili čak samo „prevoditelj“, a njegove su komedije, prema našim
književnim znanstvenicima koji, očigledno, nikada nisu napisali ni jednu komediju – pisane „čoporativno“. Kad bi svi-
jet slijedio kriterije hrvatskih književnih znanstvenika, Molière bi u Francuskoj bio tek književni prevoditelj i adaptator,
kao i Shakespeare u Engleskoj, a isto bi načelo vrijedilo i za sve komediografe unatrag - do Plauta i Terencija.
I za Držića!
_ Da. Isti bi se bumerang obio i o Držićevu glavu, jer je i on naveliko pisao reskripcije, kao uostalom i noviji hrvatski
komediografi, Marko Fotez i Ivo Brešan, pa bi ih slijedom iste logike trebalo vratiti u književnost sjene – tamo gdje vlada
Marin Tudišević. O politici neću trošiti riječi. Oni koji su se baštinom bavili iz političkih razloga i doveli su nas do ovako
nakaradne
književne politike.
A prosvjetiteljstvo rado ostavljam učiteljima i narodnim prosvjetiteljima. Ja taj sigurno nisam.
U odnosu na baštinu kakva je suvremena književnost?
_ Kakva bi drugo i mogla biti nego minorna. Naravno, ima i danas sjajnih pisaca, naročito u prozi i u sjeni,
ali ne treba zaboraviti da su gospon Gaj i ilirci, u najboljoj namjeri, uspješno ubili i zakopali hrvatsku dramaturgiju, a
poglavito hrvatsku komediografiju. Samo su najotporniji dramatičari preživjeli taj umjetni „izum“ standardnoga jezika;
rijetko koji komediograf.