Basic HTML Version
10
riječi
temabroja
temabroja
temabroja
temabroja
Noch entschiedener spricht aber die Sprache der Molisaner Slawen dafür.
Der serbokroatische Dialekt, der im Molise gesprochen wird (denn in den drei Ortschaften wird gleich gesprochen),
zeigt einige besonders charakteristische Züge, die in den štokavischen Mundarten (und zu diesen gehört ja auch unser
Dialekt) vor dem XV. Jahrhunderte nicht konstatiert werden können…
In den serbokroatischen Kolonien Süditaliens wird ein štokavisch-ikavischer Dialekt gesprochen, der allerdings
auch einige Eigentümlichkeiten aufweist, die sonst nur oder hauptsächlich čakavischen Mundarten eigen sind und die
jedenfalls […] dafür sprechen, daß auch die Urheimat dieser Kolonisten wohl noch auf štokavischen Boden, doch in der
unmittelbaren Nachbarschaft des čakavischen Gebietes gelegen war.»
7)
Početci usmene književnosti
Cjelokupno Rešetarovo istraživanje temelji se na njegovim snimkama, napravljenim
in loco
1908. godine. Do
tada – kroz gotovo četiri stoljeća – jezik, povijest i tradicija bili su prenošeni samo usmeno. Do nas su došla materijalna
svjedočanstva koja datiraju iz vremena dolaska Dalmatinaca (ili tzv. “Schiavona”) u Molise. Najznačajnija među njima
pronađena su u dva naselja, koja su tijekom stoljeća izgubila čak i sjećanje na svoje podrijetlo:to su San Biase i Palata.
Najstarije podatke koji govore o hrvatskoj prisutnosti u Moliseu nalazimo 1508. godine, budući da u mjestu San
Biase barun Girolamo Carafa
«…chiamò una colonia di 32, dico trentadue, famiglie di Schiavoni a popolare il paese,
essendo quasi distrutto ed abbandonato pel terribile terremoto del 5 Dicembre 1456»
kako je to naveo gradonačelnik Vir-
ginio Continelli
8)
. Ponovno naseljavanje tog moliškog mjesta dalmatinskim življem potvrđeno je u ugovoru o predaji
posjeda kojeg je 1538. godine kolonima predao barun Vincenzo Carafa, kao prvim stanovnicima teritorija San Biase:
«Capitoli quali se concedono, e di nuovo se confermano per lo Eccellente Sig.r Vincenzo Carafa di Napoli a li Schiavoni che
abitano, et habiteranno in S.to Blasio Terra di esso Sig.re sonno li infradescritti. In primis li concede lo prefato Ecc.te Sig.re a
detti Schiavoni che colli di lor bestiame possano de ogni tempo andare per lo territorio, et tenimento de S.to Blasio franchi,
et senza pagam.to alcuno, tanto in l’herba, come in la spiga, come anchora in la ghianda;…»
9)
Za nas je također vrlo važno a i povijesno je od osnovnog i posebnog značaja natpis koji se može pročitati u gradu
Palata, iznad glavnog ulaza crkve Santa Maria la Nova, gdje je na kamenoj ploči uklesana sljedeća rečenica «HOC PRIMUM
DALMATIAE GENTES INCOLUERE CASTRUM AC A FUNDAMENTIS TEMPLUM EREXERE ANNO MDXXXI».
10)
Ali ova prva svjedočanstva ne određuju točno podrijetlo doseljenika, jednostavno ih nazivaju “Schiavonima” ili
“Dalmatincima”. I tu prestaju podaci o tom stanovništvu, koje danas nazivamo
moliškim Hrvatima
(tal. Croati molisani).
Čak i danas je stoljetna povijest Hrvata u Moliseu ograničena na tradiciju i narodne legende, svedena na
informaciju da su naši preci nazivani “Zlaviši” i da su došli u Italiju
«iz one bane mora»
. Oni bolje upućeni upoznati su
s razlozima zašto se slavi svaki petak u mjesecu svibnju; naime to odgovara mitu da su se izbjeglice iskrcale iz svojih
barki na talijansku obalu Jadrana baš jednog petka u svibnju.
Prijelaz preko mora spominje se u starom narodnom napjevu koji naglašava uspješan završetak tog poduhvata.
7
‘Na ovoj se strani pojačalo prihvaćanje (doseljenika), pa su i ti Slaveni smatrani izbjeglicama (Slavenima i Albancima), koji su od sredine,
točnije od kraja 15. st. i početkom idućeg stoljeća, izbjegavši sa suprotne obale, naselili razne dijelove istočne talijanske obale. No, najbolje u prilog
tome govori jezik moliških Slavena. Srpskohrvatski dijalekt, kojim se govori u Moliseu (jer u sva tri mjesta govori se jednako), posjeduje neke posebne,
karakteristične značajke, koje u štokavskim govorima (a k njima pripada dakle i ovaj dijalekt), prije 15. st. nisu mogle biti utvrđene... U srpskohrvatskim
kolonijama u južnoj Italiji govori se štokavsko-ikavskim dijalektom koji posjeduje neke osobine koje su značajke čakavskih govora […] te stoga iz svega
proizlazi, da je pradomovina tih doseljenika bila štokavski teritorij, ali u neposrednoj blizini čakavskih područja.’
8 Michele Tanno: “San Biase, il barone e i contadini” (‘Sveti Blaž, barun i seljaštvo’). Ferrazzano, 2005.
9 ‘
Zemlja se daje na korištenje, i ponovo se potvrđuje od strane njegove ekselencije gospodina Vincenza Carafe iz Napulja i od strane
Slavena koji je naseljavaju, i koji će i dalje naseljavati teritorij San Biase (Svetog Blaža) i koji su doljepotpisani. In primis dopušta gospodar da Slaveni
vode svoju stoku posvuda na ispašu po cijelom teritoriju i da za to ne trebaju plaćati, ni ispašu ni klasje ni žirje…’
10
‘
Ovdje prvi bijahu Dalmatinci koji nastaniše ovo mjesto i koji iz temelja podigoše ovaj hram godine 1531’.