Page 143 - Rijeci_3_2012_za_web

Basic HTML Version

138 riječi
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
TV plazmu postavljenu iznad šanka.
Bubamaru
su našutavali bijelo - plavi protiv plavo - bijelih. Netko je od njih nag-
injao tri prema nula, ali nisam uspio pohvatati tko protiv koga jer su im pri vrhu plazme titrala ekipna imena, ne i boja
dresa. Iskreno, sve je na toj plazmi bilo u totalnoj banani.
Naumio sam prići djevojci i izjaviti nešto, ni danas ne znam što. Nažalost, prekinula me buka s plazme jer
je netko ponovno zabio gol. Pogledao sam prema gore, ali to nije bila
moja
plazma, kamoli moj gol. Pored nje se u
međuvremenu nacrtao nekakav smutljivac sa strane. Izvadio je upaljač iz lijevoga džepa, zapalio cigaretu, otpuhnuo
joj dim u lice i stavio jednu ruku na guzu, drugu na grudi. Bila je to nevjerojatno prispodobna cigareta onoj koju je na
stolu u kuhinji ostavio otac.
Probudio sam se na asfaltu nakon što me udario tramvaj. Ljutito sam se okrenuo da mu spomenem majku.
Onda sam se sjetio da u Sisku ne postoje tračnice kojima bi prometovali tramvaji. Figu samo plazma i kafić, čitav je grad
bio u banani. Počešao sam se iza uha. Pored ceste je stajala grupica podnapitih hipija. Otkidali su se od smijeha i nešto
mi neumjesno dobacivali iza leđa. Sve je to još dodatno učvrstilo moju averziju prema cigaretama.
Pukao sam kao kokica u mikrovalnoj pećnici. Prošetao sam se do kupskog mosta, ukrao trenutak vremena samo
za sebe, potom hladnokrvno zakoračio u Savu. Pljusnulo je da boli glava, ali nije me boljelo apsolutno ništa. Jedino što
mi je voda začepila nosnice i uši. Srećom, bila je iznenađujuće topla za sredinu jedanaestoga mjeseca. A i ruke su me
iznenađujuće vješto nosile na kupsku obalu. Izgleda da sam se prije samoga skoka trebao ne naučiti plivati.
I za to okrivljujem oca. Dok sam bio dojenče, uporno me bacao u kupaonsku kadu prepunu vrele vode. Neću
se zakleti, ali nešto mi sugerira da mi je upravo stoga propao prvi pokušaj samoubojstva u životu. Danas plivam ko
riba. Ako ništa drugo, barem sam na vlastitoj koži osjetio kakva je Sava ispod kupskog mosta. To vam je, nadam se,
dovoljno dobar razlog da ubuduće izbjegavate kafiće u centru. Kafići u centru su podjednaka truba u svakom gradu na
planeti Zemlja, predmnijevam i šire.
Uspeo sam se navrh kupske obale, okrenuo se preko ramena i pljunuo u Savu. Ta nisam si mogao dozvoliti da i
rijeka od mene pravi budalu. U blizini je prolazila policijska ophodnja. Ponovno sam se počešao iza uha jer se u stanju
u kakvom sam bio nisam mogao sjetiti je li to nešto dobro ili nešto loše. Prišli su mi i rekli da mi se raskvasila maskara
po licu. Nato sam ja njima rekao da su debili i stoka. Prvi je podigao pendrek da me zvizne po glavi, ali ga je kolega
vješto uhvatio za ruku i upozorio da im nije u prirodi posla batinati dame.
Predložili su mi da iz torbice izvadim kozmetički pribor pa u zrcalu pogledam o čemu se točno radi. Na usne
sam navukao tešku psovku, ali sam u afektu pogledao prema dolje. Preko ruke mi je bila prebačena elegantna ženska
torbica, dok su mi noge bile ukrašene čizmicama do koljena i kožnim minjakom, kako se to popularno kaže. Torbica
i čizmice također su bile od kože. Dojadilo mi je češkati se iza uha. U zrcalu se ukotvila zgođušna plavuša kojoj se,
vjerujte mi na riječ, doista razmazala maskara po licu. Iz ničega sam ja postao taj koji ima zavodljivu guzu i bujne grudi.
Popravio sam, ili popravila maskaru, ne znam ni sam više, a vama eto idealne prilike da vlastitom imaginacijom
prelomite dilemu i osjetite kako je to kada vam se previše bilo čega u životu ostavi na slobodnu volju. Pozdravio sam
se s plavcima pa se, za promjenu, vratio u onaj isti kafić. Naslonio sam se na istom dijelu šanka gdje je netom prije
mene bila naslonjena djevojka u pripijenoj haljinici.
Gotovo identično kao i njoj, i meni je prišao nekakav smutljivac sa strane i pokušao isprakticirati u dlaku
identičan ulet. Nakašljao sam se na dim cigarete pa mu kompletan sadržaj želuca povratio po košulji. Slabe neke
antialergijske tablete (farmaceutima pozdrav). Izbacivači su pomislili da mi je frajer bez dopuštenja uvalio žvaku pa su
na njemu demonstrirali ono što im samo ime kaže – izbacili su ga van. Istina, usput su mu mrvicu popeglali udove
i kičmu, ali nitko prisutan u tome nije vidio ni najmanji problem. Hvala im na tome. I ne, ne bih mu dopustio da mi
stisne žvaku.
Ubrzo mi je postalo dosadno pa sam po drugi put napustio kafić. Naletio sam na onu istu grupicu hipija. Zbi-
jali su pošalice na račun moje odjeće i hoda. Neugodno mi je priznati, ali hodao sam kao prvoklasna drolja. Istresli su
nekoliko viceva o plavušama, da bi se jedan od njih zaletio ravno prema meni, uhvatio me oko struka i pokušao izvesti
isto što i naduvenko u kafiću. Bogu hvala, bio je dovoljno pijan da sve riješim jednim rezolutnim šamarom.
Frendovi su mu odbili priteći u pomoć. Previjali su se od smijeha po mokrom trotoaru. Ništa čudno. I sami su
se pošteno sašili od piva, a ispod nogu sam im registrirao i praznu bocu vina. Barem se nadam da je pripadala njima. U
protivnom, bilo bi to kudikamo previše pijanaca u jednoj te istoj noći jednog te istog grada, taman ako je i Sisak. Kako
li samo ne podnosim pijance. Šteta što mi je propao pokušaj samoubojstva.
Odlučio sam se na novi skok s kupskog mosta. Ovoga puta ne zbog suicida, već kako bi se transformacija spola
odigrala u suprotnom pravcu. Skočio sam, začuo ‘’bljuć!’’, potom nekontrolirani ženski vrisak. Bio je to glas supruge
jednoga od dvojice ribiča usidrenih na čamcu ispod mosta. Eto kakvih se sve degenerika nađe u mom gradu. Ne znam je