Basic HTML Version
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
riječi
.
137
Siniša Matasović
37)
Joint
Ogladnio sam. Uputio sam se prema kuhinji. Usput sam svratio do frižidera po namirnice. Izvadio sam tri
kokošja jaja prosječne veličine i jedan tekući jogurt u pretežito zelenoj ambalaži. Obuo sam natikače i uhvatio posre-
brenu kvaku na kuhinjskim vratima. Isto je sa suprotne strane učinio otac. Namjeravao je izaći iz kuhinje, međutim, u
danom se trenutku predomislio. Zamolio me da se vratim do hladnjaka (jer on ne upotrebljava riječ frižider) pa da i za
njega donesem nekoliko jaja po volji. Pogledao sam ga ispod oka. Shvatio je u čemu je problem pa je predložio neka to
također budu tri kokošja jaja prosječne veličine. Oduvijek sam mrzio kada mi se bilo što u životu ostavi na slobodnu
volju. Vjerojatno je to i najveći razlog što sam punih sedam godina odužio s faksom.
Udovoljio sam mu i otišao natrag do frižidera. Ako sam ja taj koji se šeće i otvara vrata, molim, zvat ću ga kako
me god volja. Za divno čudo, zaboravio je spomenuti jogurt. Potom je zapalio cigaretu. Radilo se o napose neobičnoj
cigareti, jednoj od onih koje kao da pričaju svoju autonomnu priču, a samo se spletom neobjašnjivih okolnosti nađu
u istoj kutiji sa svim drugim cigaretama. Otvorio sam ormarić s medikamentima i progutao univerzalnu antialergijsku
tabletu. U protivnom mi od dima u tren oka poispadaju kojekakve svinjarije po tijelu.
Razbio sam ljusku od jaja pa ih nježno izlio u tavu. Najprije prvo, potom drugo, treće, četvrto, peto i napo-
sljetku šesto, točno tim redoslijedom. Šteta što se u slikovnici o vuku i praščićima nisu odvažili nacrtati više od tri
praseta, naprimjer šest. Što to, dovraga, nedostaje brojci šest, osim što je suviše obla i oko sebe generira negativnu
karmu? Evo, ja bih baš volio biti šesto prase u nekoj predstojećoj slikovnici o vuku i praščićima. Kada bolje promislim,
dovoljan će biti i običan čagalj, puca mi đon za vuka.
Nakon što je cigareta dogorjela do pola, u hodniku je zazvonio telefon. Odložio ju je na pepeljaru pa se pošao
javiti jer sam ja još uvijek bio zauzet oko jaja. To je bila kap koja je i definitivno prelila čašu. Ja neka se gušim i trujem
dok on okolo lunja i broji zjake. Utrnuo sam plamen pod tavom, presvukao se u finiju odjeću, obuo cipele samo takve,
otključao vrata, viknuo by-by i napustio stan.
Mjesec mi je te noći posebno išao na živce. Ulogirao se po granama drveća i lokvama mutne vode nakupljene
uz cestu. Sat vremena ranije škrapala je kiša. Da ne duljim bez veze, rasuo se posvuda po svijetu bez ikakve logike i reda.
Kreten. Slutio sam da mi na povratku iz grada više neće ići na živce, nego na jetru. To znam jer mi je zadnjih godina
prešlo u naviku opijati se po kafićima u centru. U centru se svi opijaju. Sve mi se čini da ću se u dogledno vrijeme morati
ozbiljnije pozabaviti tim novovjekim fenomenom.
Što je god novovjeko, ne valja. Tako mi je barem govorio djed dok je krizanteme mirisao iz vertikale. Danas šuti
ko zaliven, što i nije toliko neobično zbog one kiše od maloprije. Kladim se u metalnoga medu da bi mu bilo neopisivo
drago zbog uspješno postavljenog postulata. Njemu je uvijek zbog nečega bilo drago. Iritantan čovjek. Izgleda da baš
i nismo bili nešto previše u rodu.
Ušao sam u omiljeni kafić i naručio prvo pivo u nizu. Potom drugo, treće, četvrto, peto i naposljetku šesto,
točno tim redoslijedom. Iz zvučnika je treštalo nešto, nisam siguran da je bila glazba. Raspoloženje mi se bitno
popravilo kada sam pored šanka ugledao prekrasnu djevojku u pripijenoj haljinici bez naramenica. Varate se ukoliko
mislite da se ne sjećam koje je bila boje. Bila je crvena. Haljinica, ne djevojka. Ona je imala dugačku kestenjastu kosu i
duboke plave oči. Nešto mi govori da joj to baš i nije bila najsretnija kombinacija boja. Mislim, plave oči i crvena halji-
nica, ako još uvijek pratite sve ovo što vam pokušavam reći.
Svejedno sam nastavio napasati oči, ali je ona izbjegavala pogledati u mene. To je u suštoj suprotnosti sa svime
što sam naučio od Scarlett O’Hare i Rhetta Butlera u
Zameo ih vjetar
. Zaključio sam da u tom kafiću nešto definitivno
nije bilo kako treba. Jedino što mi je pogled uporno zapinjao za njezine bujne grudi. Pa nakratko, pristojnosti radi, na
37 Siniša Matasović, rođen je u Sisku 1980. Piše poeziju i prozu. Objavljuje poeziju i prozu u časpoisima (Zarez i drugi) te sudjeluje na
književnim natječajima.