Page 140 - Rijeci_3_2012_za_web

Basic HTML Version

proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
riječi
.
135
tip, nema šta, prepoznali smo se i nasmiješili jedno drugom, nakon toga sam ja započela konverzaciju, zvučala sam si
strašno pametno i duhovito, iako je rečenica za rečenicom hlapila iz mog mozga kako ju je druga zamjenjivala. Summa
summarum, uopće se ne sjećam sadržaja našeg razgovora. Cura, koja je kraj njega stajala, nakon nekog vremena je
nekud nestala. Sljedeće čega se sjećam je naše ljubljenje i Mislava koji mi prilazi s leđa dok sam okrenuta šanku i grli
me oko struka. Tomislav, Mislav i ja, ljubimo se na smjenu. Očito su dobri prijatelji, kako to nisam ranije primijetila? Te
četiri ruke na mom tijelu, ta dva lijepa lica, ta atmosfera užarenih tijela, od plesa, cuge i preglasne glazbe kulminirali su
u autu jednog od njih. Koliko je vremena prošlo? Pojma nemam. Noć je već prelazila u dan, bili smo parkirani tko zna
gdje, stakla su bila zamagljena od našeg daha. Pitala sam se kako smo uopće stali, u kojem smo to autu, dečki su bili
prilično visoki, a nitko od nas nije akrobat, a ruke, usne, noge su pronalazile put, uporište, i moje tijelo.
-
Kako se zoveš?
-
Barbara...
Bila je to sva konverzacija između mene i Mislava u trenu ispreplitanja naših golih tijela. Suprotno planu, Tomislav
je ostao samo promatrač, izgledalo je kao da se prepao Mislava i njegove golotinje, više nego moje prisutnosti i svega ovog
što se događalo. Ne znam za njih, ali nikad nisam bila u tom scenariju, daleko od toga da mi se nije vrtio nikad po glavi, ali i
teoretski mi se činilo nemogućim da se tako nešto spontano dogodi, s obje osobe koje su ti fizički strašno privlačne.
-
Što je Tomislave? Da ti ga ja popušim? - rekao je Mislav, a u tom trenu Tomislavova muškost se još više
smanjila, napravio je to namjerno, sigurna sam.
Za mene se spremao nastavak, ruke su već bile između mojih nogu a svijest mi je proparao divlji Mislavov
pogled. Naglo sam došla sebi, pritisnuta njegovom težinom. Vani je svitalo a sunce kao da je dizalo alkoholnu koprenu
s mojeg mozga. Osjećala sam se nemoćno u tom položaju, a osjećaj ugode je zamijenila panika.
-
Nemoj, dosta... rekla sam
-
Šta, dosta, pa to si i htjela!
-
Prestani, boli me, prestani, prestani... što sam to više puta ponovila, on je silovitije parao moju nutrinu...
nisam imala izbora, mogla sam zaplakati ali sam umjesto toga stisnula zube da traje što kraće.
Kad je bilo gotovo, primijetila sam da je Tomislav sve to slikao svojim mobitelom s glupim osmijehom na licu
-
Odvezi je kući, rekao je Mislav i izašao iz auta
Bio je dan kad sam već stajala na cesti, s cigaretom u ruci, pogužvanom odjećom i osjećajem da ću se izbljuvati.
Sjela sam na stube neke trgovine jer su mi se noge tresle, ali sam se ubrzo ustala i pojurila doma jer mi je neki par
išao ususret. Doma sam se, onako filmski, istuširala, donji veš mi je bio krvav, toga se iz filmova ne sjećam. Sljedeća
sam tri dana šutjela i razmišljala o samoubojstvu. Još sam malo krvarila. Sve je izgledalo nestvarno. Mislima nisam
mogla obuhvatiti cjelinu tog događaja. Dio toga mi je bio u fragmentima. Ja sam bila u fragmentima. Osjećala sam se
kao razbijeno ogledalo. Svi će primijetiti što se desilo. Nisam mogla plakati. Nisam mogla jesti. Nisam mogla spavati.
Stvari se brzo mogu pretvoriti u svoju suprotnost. Osjećaj moći dok izlaziš sa dva najzgodnija frajera pod ruku
u osjećaj bespomoćnosti dok si pribijen na stražnji sic pod težinom stvarnosti, pod težinom savjesti, pod težinom
gađenja. Stajala sam ispred zrcala sa žiletom u ruci, gledala svoje mlado lice, razmišljala da si iscrtam takve ožiljke da
me više nikad nitko ne pogleda.
Nemoj biti glupa, Barbara, zar ćeš cijeli život biti vlastiti podsjetnik svoje naivnosti i gluposti? Uzrok tuge svo-
jih bližnjih? Zaključila sam da bi me nakrkali nekim sedativima, napisali dijagnozu i poslali psihijatru. Kojim riječima bih
uopće opisala taj događaj? Gdje što prestaje i pretvara se u nešto drugo? Jesam li sama kriva za takav razvoj događaja?
Dobrovoljno sampristala na taj eksperiment. Možda sam zaslužila takav epilog. Možda mi je to lekcija. Činjenica
je da su taj događaj dečki promatrali puno drugačije, kako to da – prestani- znači meni i njima nešto drugo? Kome bih
i kako dokazala što se desilo? Zamišljala sam se s osmijehom drugi dan, kao neki frajer koji ima dobru priču koju će si
vrtiti kad ostari, pod nazivnikom - Mladi i divlji. Zamišljala sam da ćemo si namignuti s osmijehom sljedeći put kad se
sretnemo. Da ćemo jedan od njih i ja možda imati najluđu priču u povijesti kako smo se upoznali prije nego je planula
ljubav i ostatak života. Life less ordinary. Zamišljala sam si drugi grad, drugo stoljeće, druge ljude, drugu kulturu, drugu
stvarnost. U ovoj dimenziji sam krvarila. Iznutra. Iz svih pora svojih snova.
Što su scenariji u glavi naspram onog koji ti napiše život? Mašta je zgodno oružje za borbu, a još bolji oklop.
Više nisam maštala. Bila sam gola. Bila sam prazna. Bila sam nova. Izgubila sam sve u što sam vjerovala. Sve što sam
mislila da jesam. Hoće li to biti slabost koja će me uništiti ili novopronađena snaga? Koliko me sad zapravo netko može
povrijediti? Svi razgovori, sve kave, svi problemi mojih prijateljica sad su mi se učinili jako banalni. Cijela ova priča, s
drugima akterima u glavnoj ulozi mogla je završiti s mojim lešom u nekom jarku. Mračni predmet žudnje u mojem
slučaju zaista je bio mračni predmet žudnje. Zar to nije zgodno? Na neki poremećeni način?
Moj fiktivni dečko dobio je nogu. Nisam više mogla podnijeti njegovu prisutnost, njegove ispade, njegovo lice,
njegovo ime ispisano na mom mobitelu. Koliko ću raditi na ovom poslu, i to mi je bilo svejedno. Obavljat ću dakako
sve korektno ali me više neće toliko pogađati te psihičke metode maltretiranja, to vrijeđanje na svakodnevnoj bazi, ni
požudni pogledi klijenata koji bi sa mnom na kavu, ni strahovi roditelja za moje sutra, ni pogledi s visoka mojih profe-