Basic HTML Version
130 riječi
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
Čim sam izašla van bilo mi je bolje, iako, mi se naravno, jedne te iste misli vrte po glavi kao pokvarena ploča.
Unakrsno preispitivanje. Što će se sad dogoditi? Što ti je sad u glavi? Zašto te jednostavno ne nazovem i pitam? Osjećaš
li krivicu da si me ‘iskoristio’? Je li bilo nešto perverzno i zlokobno u pozadini tvojih želja? Nešto mračno i nedokučivo?
Osjećaš li se kao razbojnik? Kao otimač koji je morao pregaziti, satrti nešto krhko i ranjivo da bi se dokopao plijena?
Osjećaš li sram od samoga sebe? Osjećam li ja sram? Čega bih se trebala sramiti?
Je li moguće da osjećaš potencijalnu opasnost kako bi ti naši susreti ugrozili slobodu? Oduzeli ti vrijeme i ener-
giju za druge stvari, nove stvari? A čemu, pitaš se, radi malo uzbuđenja, malo zabave? Radi samo malo seksa. Da se
slučajno ne bih opet našao u vezi? Da ne bi bilo – doviđenja - izazovi. Doviđenja ono što nikad nisam imao, a mogao
sam, možda? Doviđenja potpuno novom teritoriju. Svježim uzbuđenjima. Ona je negdje vani. Nova žena. Nova priča.
Novo tijelo. Pa - pa ženi koja je puna prezira za mene. Pa - pa onoj koja razumije da ja ne vrijedim. Ona je negdje vani.
Ne mari za moj plahi šarm. Ne mari za misterij moje šutnje. Ne trči k meni doma. Ne daje se. Koju ću morati uvjeriti
kako to nije do kraja točno, to da ja ne vrijedim. Radi koje ću se transformirati. Usavršit ću se da joj dokažem kako mogu
puno više. Da i ja povjerujem u to. I sebi ću dokazati da nisam bezvrijedan i loš, da mogu ne biti bezvrijedan.
Obećana avantura sa samim sobom. I ti za njom težiš, i ti ćeš ju jednom doživjeti.
Čemu ova moja pitanja i scenariji? Tražim li neku univerzalnu potku u svemu? Neka općevažeća pravila koja će
mi pomoći da dokučimmuški um kao takav, i ljudski um kao takav, pa je ovo samo eksperiment. Ti si štakor na kojem se
učim? A ono što ću naći u tebi, mogu naći posvuda, ne možda u takvom ‘punom sjaju’ kao s tobom, ali u nekoj mjeri,
ili u tragovima, kao fraktal koji se množi i grana u većim ili manjim volumenima, pa u varijablama...
Tu sam negdje stala sa svojim mislima kada sam ispred sebe ugledala visoku žutu dizalicu. Stara Vlaška velikim
svojim dijelom zagrađena je kao gradilište. Neprohodna je i nezgodna, neugodna. Strojevi bruje i stvaraju nepodnošljivu
buku, sukladno mojoj buci iznutra. Gledam dizalicu – veliki križ - simbol tebe. Jedan krivi pokret njenoga kraka i mogao
bi me naprosto zdrobiti, čovjek u njenoj blizini osjeća svoju krhkost i sićušnost.
Konstrukcijska struktura dizalice su x– evi. Puno malih x– eva duž horizontalne – x osi (tvog mača), duž ver-
tikalne - Y osi.
X se ponavlja. Poput fraktala. Samo x se može ponavljati kada se ti pojavljuješ - opetovana, multiplicirana
nepoznanica, oprečnost, poništenje, negacija. Uporno mi, od početka, samom svojom građom, x govori da je konačan,
da je on završetak sam po sebi, da neće nikada biti više od tog završetka za mene.
Da, ali samo naizgled, samo u odnosu tebe i mene u fizičkom svijetu, samo u toj vanjskoj manifestaciji. U onoj
unutarnjoj, x se preobražava u osmicu mojim vlastitim vijugavim kretanjem, mojom vlastitom energijom, paralelnom
vibracijom, putovanjem mojim DNK kodom. Moja kreacija.
Pogrešno uvjerenje da je DNK isključivo genetska stečevina – nedvojbeno nepromjenjiva, znanstvenici su
pobili. Ono što je dugo nazivano junk DNK ili bezvrijedna DNK, a to je 95% DNK, pokazalo se vratima za osmicu –
beskraj, iako je ona to cijelo vrijeme poručivala samim svojim oblikom. Sada znaju da je ona podatna i živa, podložna
reprogramiranju riječima, svjetlom, emocijama, zvukom.
Njen jezik stariji je od svih naših jezika. Svi naši jezici služe se njenim sintaksama, semantikom, gramatikom,
logikom, kombinatorikom. Ona nas stvara – mi ju stvaramo. Stvaranje stvara stvaranje. I ono što najavljuje ta bliska
povezanost nas samih s našim kodom, kozmički je izvor svijesti, znanja, inteligencije unutar nas samih. Riznica besk-
raja. Univerzalno sve. Naravno, tradicije, pradavne kulture i civilizacije to su znale. Ezoterijska učenja oduvijek su crpila
na tom istom izvoru.
Rijetki ljudi poput Tesle bili su ga u potpunosti svjesni. Uspijevali su unutar sebe doprijeti do toga blaga, napo-
jiti se njime i pustiti ga u svijet kroz svoje ideje.
Simbol tebe – dizalica - veliki križ, strojno se navodi. Njegov rad je napola umjetan. Njime netko upravlja, on
je robot. Simbol robota. Sjećam se svoga sna s robotom, dok sam još bila s tobom, kojeg ja montiram i nikako ga ne
mogu ispravno složiti. U tom istom snu, bio je i neki štakor.
Veliki robotski križ. Gdje je sad naša pozicija u njegovom koordinatnom sustavu? Jesmo li u minusu ili u plusu?
Koji je tvoj broj? Koji je moj broj? Koji je naš zbroj?
Na kojoj smo strani križa? Kojoj četvorini, kojem beskonačnom kvadrantu pripadamo? Beskonačnom, jer
robotska su samo dva koordinatna pravca, samo su oni zadatost, dok su ostale stranice otvorene. Mogućnost slobode
je otvorena.
Iz Vlaške sam se popela u park Ribnjak.