Basic HTML Version
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
riječi
.
127
- Da... maštao... i bio uzbuđen. Onda bi napravio to što treba i mislio - sad sam miran. Međutim to bi kratko
trajalo i krenulo bi ispočetka, pa opet, pa opet i tako nekoliko puta dnevno svih ovih dana.
- Znači seksualne maštarije... da, ja tebe nisam maštala nakon što smo se sreli.
- Znam.
- Mislila sam na tebe još neko vrijeme nakon što smo prekinuli, to da, ali onda je to prestalo. A ti, kad smo
prekinuli, jesi li i onda imao te maštarije?
- Ne.
- I odkud to sad?
- Ne znam. Nisam ja ni imao smišljen plan da te pozovem k sebi kad sam ti slao poruke na facebook nakon
što sam te sreo. To sam radio najviše da imam neki kontakt s tobom, valjda zato da mi maštarije budu onda stvarnije.
- Zanimljivo. Ja jedino moram priznat da si mi tijekom dopisivanja uspio prenijet tu neku seksualnu energiju.
Nije mi baš jasno kako, telepatskim putem valjda, ali nakon nekoliko poruka, počela sam osjećati da mi struji tijelom.
Osjetila sam privlačnost, a nisam znala zašto. Sad znam.
I što ćemo sad s tim, pitaš me.
- Ne znam
Ignorirati, pitaš me.
- Ne znam.
Šutimo i gledamo se u oči. Rukom krećeš prema mojoj ruci. Maziš me po prstima, pa po dlanu. Spajaš nam
dlanove u kriš-kraš poziciju prstiju (v x). Mazim ti ruku.
- Znoje ti se dlanovi.
- Da... kad sam nervozan.
- Nervozan si?
- Da, cijelo vrijeme.
- Nisam to uopće primijetila, nije se vidjelo na tebi. I ja sam nervozna.
Gledamo se. Primičeš se, počinjemo se ljubiti. Opet onaj tvoj stil primicanja – uzmicanja (mislila sam da je
zauvijek gotovo s tim). U sve bržem ritmu. Sve strastvenije. Skidajući odjeću jedno drugom, u navali uzbuđenja,
stropoštavamo se na pod. Uzdasi. Selimo se na veliki krevet u spavaćoj sobi. Ljubiš mi cijelo tijelo s pažnjom za detalje.
Egzaltiranost. U jednom trenutku cijeli moj nožni palac stavljaš u usta. Totalno netipično za tebe, barem prema meni,
više se čudim nego što uživam u tom tvom poduhvatu. Potom slijediš put mojih nogu i zadržavaš se na njihovom
središnjem završetku. Ljubiš moj cvijet. Gledaš me u oči, pa nastavljaš. Onda se penješ, ne prestaješ me gledati u oči,
ljubiš me u usta. Spajamo se. Osjećam te. Osjećam tvoje uzbuđenje u sebi. Primaš mi ruku, čvrsti stisak, kriš-kraš
pozicija prstiju. Pa tako isto s drugom rukom (x). Golema silina uzbuđenja i kod tebe i kod mene. Nevjerojatne eksplozije
strasti s tim neprekidnim pogledom u oči koji ih potencira. Ritam razuzdane, dugo obuzdavane i konačno otpuštene,
oslobođene prirode ušao je u svaku poru, zaposjeo svaku stanicu. Postoji samo to, samo taj ritam, prepuštanje, užitak.
I nikada, nikada to s tobom nije bilo ovako snažno, nesvakidašnje, neobuzdano, lijepo, uzbudljivo, vitalno,
senzualno, senzibilno, slobodno, prirodno.
Kao krajnji paradoks nismo svršili ni ti ni ja.
- Mislim da ja nisam jer sam bila preuzbuđena.
- Ja isto nisam zbog toga.
Nakon kakvog – takvog smirenja grliš me. Pa ljubiš. Kasnije ideš u kupaonicu, na povratku dobivam zvučni
poljubac u stražnjicu, plus blagi ugriz. Atmosfera je vesela i opuštena, barem je to moj dojam. Pričamo. Ništa preo-
sobno. Opisujem ti radove koje ću tek napraviti i koje ću izlagati. Ti meni pričaš o filmovima koje si montirao. Ugodno
mi je, ali mislim na to kako ne želim ponovo sve ispočetka, ne želim graditi vezu s tobom. Možda povremeni susreti
poput ovoga večeras? Jesam li ja za to sposobna? Mogu li upasti u emotivnu zamku? Jesam li dobila odgovore na svoja
pitanja?