Basic HTML Version
124 riječi
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
Darija Žilić
Hotel
Hotelske sobe u dobro uređenim hotelima uvijek su iste: imaju velike, udobne krevete, hladnjake s viskijem i
kikirikijem, kupaonice s mnoštvom kupki i malih sapuna. Nepotrebno je izlaziti iz njih. Može se ondje satima čitati
knjiga npr. Orhana Pamuka. Mogu se osluškivati zvukovi iz drugih soba ili može se sanjariti. Prizori brzih rijeka, dubokih
kanjona i visokih planina, u trenu su zaboravljeni. Izvana dopire zvuk automobila, onih džipova kupljenih na leas-
ing ili taksija koji uporno kruže gradom, jer autobusi nemaju vozni red. O čemu piše Pamuk? Je li knjiga slučajno
kupljena? U romanu: prikaz ljubavne boli. Ona ne prolazi, junak s vremenom shvaća da se tjeskoba neće smanjiti, da
objekt žudnje neće nestati. Niti ladanja s visokim društvom, niti blizina žene koja brine, a koju ne voli, neće ga vratiti
u svakodnevicu. I dok čita roman, hotelska gošća može ushićeno reći kako mu
to i treba
, jer nije na vrijeme odlučio.
Odbacio je ženu koju je tjednima viđao u zamračenom i prašnjavom stanu. Gošća nervozno gricka kikiriki, njezina koža
miriše po sapunu od lavande, plahta joj prekriva tijelo. Izvana dopiru zvukovi: gosti izlaze iz hotelskih soba, dotjerani,
zaključavaju vrata i jure u noćni provod. Balkanske metropole ih čekaju. Crna vina i meso, duge priče i opijanja. No
gošća ostaje uz knjigu, čita bez pauze. Tada je naziva prijateljica s viješću o majčinoj smrti. Ona će joj reći: moja sućut
i zaista će osjetiti bliskost, neće reći tek
reda radi.
Knjiga koju čita opis je boli, iscrpan, naporan, hipertrofiran opis. Takva bol pojavi se i onda kada umre majka.
Kada izgubimo nekoga koga smo viđali svaki dan ili onog o kojem smo mislili svaki dan. U hotelskoj sobi ormari su
puni zgužvane odjeće i televizori ostaju neupaljeni. Ručnici su bijeli i čisti, ima ih više. I gošća razmišlja o noćnoj kupki
prije spavanja. Prisjeća se priče o taksistu koji je čitao Rumija i prisjeća se vremena koje nije bilo ispražnjeno od smisla.
Može li se odustati od svakodnevog života i živjeti u hotelu? Biti stanovnik hotela koji ne izlazi noću, stanovnik koji
ne traži svoje mjesto, niti traga za svojim vlasništvom. Hoteli se u balkanskim metropolama preuređuju, lickaju se
terase i začas će postati još elitnija mjesta. Što nedostaje dekadenciji? Viski u hladnjaku, roman o turskim filmovima i
o djevičanstvu, svijest o privremenosti. Televizor je ugašen, nikad ga hotelska gošća neće upaliti, dozvoliti da u bjelinu
uđe plakat s porukom ili jeftina grimasa. Gošća je mirisna, ne ometaju je čistačice, ne zvoni joj telefon, ona čita Orhana
Pamuka čitavu noć, preskače doručak. U predvorjima hotela nakon doručka, sjede ljudi koji su se prejeli dinja, sira i svih
tih salama. Hotelska gošća ostaje u sobi čitavo jutro i spava. Kad se bude probudila, neće biti sigurna je li roman bio
prikaz njezine boli, boli prijateljice koja je izgubila jučer majku ili je riječ samo o fikciji. Svejedno, ona će ustati i baciti
praznu vrećicu u kojoj je bio kikiriki i onda će osluškivati zvukove izvana: gradi se novi most, djeca dolaze u shopping
centar i posvuda miriše more, domaći kivi i suha smokva. Dan, noć, svejedno. Vrti se, vrti...