Page 127 - Rijeci_3_2012_za_web

Basic HTML Version

122 riječi
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
- Let’s go! – reče Đorđe. Zajedno podignu ranjeni-
ka i krenu prema izlazu. Nekoliko metaka fijukne im iznad
glave čim su izašli van, ali brzo se skriju iza ugla kuće.
Povlačili su se uskom ulicom, uz fasade. Po sredini ulice
frcali su fašistički meci. S jednog prozora najveće zgrade
vojnik iz Internacionalnih brigada davao im je znakove
rukom i pokazivao kamo da idu.
Dobro je, naši su još uvijek tu, pomisli Đorđe i
obuzme ga nova nada.
- Viva la muerte! - Na dnu ulice pojavi se nekoliko
fašista. Bjesomučno su pucali. Vikali su. Đorđe i Antoine
pokušaju ugurati ranjenika u prvu vežu. Antoine opsuje,
Đorđe pomisli da je pogođen. Ali nije bio, samo se spo-
taknuo na ulazu. Srećom, s prozora u ulici zasuše fašiste
bombama. Ništa se nije vidjelo od dima i prašine. –Merde!
– ponovo opsuje Antoine kad su konačno sva trojica ušli
u vežu. Đorđe provjeri municiju sjedeći na stubištu. Imao
je još samo šest metaka.
S ulice su se čuli jauci ranjenih fašista. Zatim opet
vrlo blizu padnu dvije bombe. Đorđe proviri na ulicu i
ugleda nekoliko pogrbljenih sjenki. Fašisti. Opet nadiru.
Nije pucao zbog nedostatka municije. Vrati se dublje u
vežu. Ranjenik je bio mrtav. U onoj trci, dok su ga vukli
ulicom, dobio je metak u leđa. Nosili su mrtvog čovjeka.
Merde. Antoine ga je upitno gledao. S čela mu se cije-
dio znoj. – Fascist. Outside – reče Đorđe. – Let’s go. Rear
door – doda i krene u mrak. Negdje je morao biti stražnji
izlaz ili bar izlaz u dvorište. U blizini padne teška granata
i čitava se zgrada zatrese. Zaspe ih sitni prah ispucale
žbuke.
Unutrašnje dvorište je prostrano i golo, od uta-
bane zemlje s nekoliko manjih staza i dječjom ljuljačkom
s drvenim sjedalom. Na tlu leži nekoliko mrtvaca. Đorđe
ih prebroji: jedan, dva, tri… i u kutu, do ulaza u suprotnu
zgradu četvrti. Nije bilo druge, morali su pretrčati. –
There! – reče Đorđe i potrči. Fašisti su upravo nahrupili
u vežu iz koje su njih dvojica izišli. Antoine baci bombu
unutra i potrči za Đorđem.
Prešli su dvorište u trku. Zgrada u koju su ušli bila
je izgorjela. Stepenice su prekrivene gredama, pepelom,
drvena ograda nagorjela, zidovi pocrnjeli. Unutra su bili
fašisti. Skoro su se sudarili na hodniku. Đorđe odbaci
pušku i izvuče nož iz čizme. Ubode jednog, pa drugog.
Osjeti bol u leđima. Antoine je udarao kundakom, krčili
su put kroz hodnik. Đorđe je ubadao gdje je stigao, svuda
oko sebe. Izbauljaju na ulicu i počnu trčati.
Više nije bio siguran trči li na pravu stranu. – Gdje
su naši, gdje su naši? – motalo mu se po glavi bez pres-
tanka. Opet su trčali pod kišom metaka. Na dnu ulice
stajao je nekakav na brzinu sklepani grudobran, neko-
liko vreća s pijeskom, ormari, vrata, madraci i kamenje.
U punom trku njih dvojica bace se iza. To je bio položaj
njihove brigade.
Doznao je da je jutrošnja ofenziva uspjela. Fašisti
su na više mjesta potisnuti iz parka. Osvojeno je i nešto
municije. Ali nitko nije slavio, republikanci su imali velike
gubitke. Zapovjedniku njegova voda, Nijemcu Kruppeu,
strojnica je izrešetala nogu. Odnijeli su ga u bolnicu na
amputaciju. Čeka se pojačanje i poslijepodne će se ići u
novi juriš. Ako ništa bar da se očisti ovaj dio parka, do
rijeke.
Požalio se na bol u leđima. Svukli su mu jaknu i
džemper. Rana na leđima nije bila duboka. Ubod, malo
pod desnom lopaticom, vjerojatno bajunetom ili nožem.
Ništa strašno, ali ipak će morati u bolnicu da dezinficiraju
ranu.
Malo ulijevo, s položaja koje su nedavno osvojili
anarhisti odjekivala je stalna pucnjava. Očito su fašisti
pokušavali vratiti položaje natrag. Ali nisu uspijevali. Oko
dvanaest sati njemačka avijacija počela je bombardiranje.
Nije imalo smisla trošiti previše municije na avione. Ipak,
i Đorđe je opalio nekoliko metaka. Nešto kasnije, svi ran-
jenici vraćeni su u pozadinu, a s njima i Đorđe.
U bolnici su mu ponovo previli ranu i poslali ga u
kasarnu. A sutra, povratak na front u borbenu jedinicu,
tako je pisalo u otpusnom pismu. Čitavo poslijepodne
osluškivao je eksplozije bombi i pucnjavu iz smjera par-
ka Casa de Campo. Zov borbe bio je jači od nagona za
preživljavanjem, nervozno se motao po kasarni, rastavio
i očistio pušku, tražio novu municiju, sve u svemu jedva
je čekao da se vrati na bojište.
Sjeverna Slovenija, kraj svibnja 1945.
Nakon napete situacije sa saveznicima u južnoj
Austriji i Koruškoj, gdje su pred njima bili Englezi, s des-
nog boka moćna Crvena armija, a u sredini jugoslavenske
izbjeglice, uglavnom kolaboracionisti s Nijemcima, dakle,
nakon desetak dana koji su prijetili mogućim sukobima
između saveznika stvar se ipak smirila i Đorđe je dobio
komandu da ode u pozadinu u Maribor, na zasluženi
odmor. Vozio se s majorom Omerćahićem, zadovoljan
što je rat konačno svršio. Nakon više od sat vremena
vožnje kad su već prešli staru granicu i ušli u Jugoslavi-
ju, Đorđe reče majoru: Hajde da stanemo negde, na par
minuta da malo odmorimo. – Ustavi! – Omerćahić naredi
vozaču.
Stali su na rubu polja. Iziđu iz automobila i
Đorđe s naporom napravi nekoliko koraka, stane i ispravi
leđa. Uzme cigaretu iz džepa, a Omerćahić mu pripali
zaklanjajući dlanom plamen od vjetra. Đorđe povuče
dubok dim i zadovoljno pogleda naokolo. - Doživeo sam
i to, pobedu i mir – pomisli.
- Lepo li je sada uživati u miru, Omerćahiću –
glasno reče.
- Jeste, druže pukovniče.
- Sad se slobodno diše. Izgradićemo novu, slo-
bodnu zemlju.
Pored ceste primijeti nekakav svježe iskopan rov,
nalik na odvodni kanal. Ali nije išao uz cestu nego dalje,
preko polja. Nekoliko partizana još uvijek je radilo s lopa-
tama oko rova na polju.
- Čemu je ovaj rov ovde? – upita Đorđe.
- Zar ne znate, druže pukovniče? – odgovori
Omerćahić.
- Nemam pojma – reče Đorđe – čekaj… nije valjda…