Basic HTML Version
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
riječi
.
121
Na Pilama zacvili tramvaj. Odjekne otpravnikov
glas: Idemo, Pile – Batala - Uvala Lapad. Idemo, Uvala
Lapad!
Na maloj crno-bijeloj fotografiji nazupčenih
rubova bila je Jovana u dobi od deset godina u svijetloj
haljinici. Negdje u prirodi, između drveća, vjerojatno mla-
dih borova. Možda negdje na Lokrumu. Djevojka tamnih
uvojaka i nježnog tijela u neprestanom hermafroditskom
nemiru. Dinamika uhvaćena u trenutku. Druga fotografija,
na istoj stranici albuma, ispod i udesno, njezin je por-
tret. Malo, ponešto široko lice, sanjive ukoso položene
oči. Mladić vrati album natrag na stol. Striko Đorđe otpije
zadnji gutljaj kave.
- Jovanu su dvaput upisivali u školu – nastavi –
Prvog puta, kad je imala punih sedam godina nije mogla
da se prilagodi. Bacala je pernice, tablice, sveske u vaz-
duh, kroz prozor, trpala, bre, u peć. Drugoj deci nije dala
mira pa ju je Ai ispisala. Ljudima beše čudno što je tako
odreagovala, al ljudima je bilo sve čudno u vezi Ai. Ipak,
pokazalo se kasnije da je Ai pametno postupila. Sledeće
godine Jovana se rekuperala, sve same petice, bila je
najbolja u odelenju.
Tu Đole naglo zastane, pogleda negdje iza Lovr-
jenca i iznenada vikne: Ana! Ana!
Ne iziđe Ana, nego Katarina.
- Donesi nam votku.
- Nema je više.
- Nema Moskovskaje?
- Nema.
- Onda rakiju. I malo vode.
- Evo. Odma ću.
Katarina se vrati u kuću. Tramvaj zazvoni i tro-
mo krene prema bolnici vozeći između platana i palmi
na Pilama. Kad je prošao pored hotela Imperial, uzbrdo
pored tarace na kojoj su sjedili dokoni turisti i vis à vis
slastičarnice, izgubi mu se zvuk.
- Toliko smrti u ovoj familiji. Kakvo je to proklet-
stvo palo na nas? Ko nam je prokleo seme? – reče Đole
više za sebe pa nastavi – Ležala je u kadi sklupčana kao
fetus u kupki od sopstvene krvi. Izneli su je na rukama
Zoran i stari Kiko. Vala, umela je da se poseče, uspelo joj
je otprve.
Mladić popravi naočale na vrhu nosa i ne dižući
pogleda s notesa nastavi žvrljati. Katarina donese rakiju,
zlatne boje u litrenci s uskim grlom i dva bićerina
.
Odloži
ih na stol bez riječi i odnese šolje s kavom. Đole natoči.
- Ajd živio – reče.
- Živeli.
Đole se kucne, udahne i s naporom istrese sadržaj
bićerina u sebe. Mladić otpije do pola.
- Uh, što žeže – reče.
- Jeste – odgovori mladić.
– Pomešaše se srpska, hrvatska i japanska krv, to
nije moglo na dobro da izađe – reče Đorđe i opet natoči.
– Ovu zadnju rečenicu nemoj da beležiš – doda. Mladić
poslušno klimne i nešto prekriži u notesu.
OBITELJSKO STABLO ROMIĆEVIH:
Uglješa Romić – Marija Martinović - - - Nikola
Kiko Martinović (Marijin otac)
Zoran Romić, Đorđe Romić, Koviljka Romić (nji-
hova djeca)
Zoran Romić – Ai Suzuki
Ana Romić, Tekla Romić, Roman Romić, Jovana
Romić (njihova djeca)
Roman Romić – Ivana Herceg
Nikola Romić, Milena Romić (njihova djeca)
Nikola Romić – Marijana Romić Grzilo
Đole uzdahne još jednom.
- Vidim ono što ne postoji. Visoke, vitke palme,
mrtvog Nemca, Jovanu dok je zastala u igri i oslonila se
rukom na rapavu palminu koru – reče Đole. Malo zatim
Katarina donese štake i on s naporom ustane.
Madrid, studeni 1936.
Đorđe i Antoine dovuku ranjenog druga do prve
kuće. Đorđe cokulom gurne vrata, unutra je bilo mračno
i zastanu da im se oči priviknu. U prostoriji koja je već
korištena kao zaklon nije bilo namještaja, samo nekoliko
stolica i manji stol. Fašistički rafal iz teške strojnice pogo-
di fasadu i protrese kuću. Đorđe priđe prozoru, čučne uz
rub, podigne pušku i odgurne kapak s vrhom cijevi. Zatim
ispali dva metka prema parku. Pucao je nasumce, tek tol-
iko da se fašisti ne drznu pa krenu za njima. Nije imao
municije na bacanje.
Virio je kroz prozor i hvatao dah. Na granici parka
ništa se nije vidjelo, sjene, drveće, malo prašine. Uskoro s
lijeve strane začuje pucnjavu, to su anarhisti odgovarali.
Dobro je, bitno je da neko dere po fašistima.
Okrene se. Antoine je gledao ranjenoga druga.
- What’s up? How is he? – upita Đorđe.
Antoine ne odgovori, trgao je nožem odjeću s
ranjenika da pogleda ranu. Čuli su se povici iz blizine.
Đorđe se vrati do prozora. Fašisti.
Došli su blizu. Mogao im je vidjeti lica.
Đole, vadi se sad iz govana, pomisli i repetira
pušku.
- Antoine, come here. Fascist. Hurry! – reče. Jedva
se prisilio da ne vikne. Nije bilo vremena za čekanje, dok
se namjestio došli su još bliže. Nacilja jednog mlađeg,
vitkog, čija se znojna koža presijavala na suncu. Iz te bli-
zine nije mogao promašiti. Opali jednom, repetira, opet
opali.
Nastavi pucati kao sumanut. Antoine zauzme
položaj kod drugoga prozora. Prašili su jedno vrijeme
dok se teren pred njima nije raščistio. Vojnik na kojega je
Đorđe prvo pucao ostao je ležati na travi. Nije se mrdao.