Basic HTML Version
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
riječi
.
117
spavanih svatova. Razgovor nije prestao nijednog trenutka, citirala je Jesenjina, molio sam da ne bude „doviđenja,
druže, doviđenja“, podijelila sumnje u egzistencijalizam današnjega čovjeka, prepričavala svanuća na dalekom jugu,
obavijestila kako kuha najbolja rebarca s kiselim kupusom, sanja postati stjuardesa, inspirirana pričom nagrađenoga
Kolumbijca o zrakoplovu uspavane ljepotice, u svemu je planirala uspjeti samo ako za početak uvjeri oca kako se već
oko ponoći uvukla u svoju neviđenu postelju.
Otpratio sam ju prema uzvišenom dijelu našega grada, trudeći riječima sakriti želju za poljupcem, jednim
malim, ali dovoljnim. Prije nego što odleti u nebo i zaboravi čudaka koji ju je rasplakao smišljao sam kako se još jednom
ispričati ili pokušati dogovoriti novu šetnju, makar i u ovo gluho doba.
Najednom, ne osjećajući borbu unutar suputnikove duše, zastala je pored usputnog zidića, lagano stavila ruku
na moje desno rame, zaštitni znak svakog našeg susreta.
„Pogledaj koliki kamen, mogla sam prokrvariti“, uspuhano je kazala vadeći neposlušni odlomljeni djelić iz bijelih
cipelica.
„Ma nećeš tek tako, on je samo želio praviti ti društvo, kao i ja“, blesasto sam dobacio, žaleći što nisam
dodirnuo iste nožne predjele.
Bila je blizu, najbliže na svijetu.
Mogao sam osjetiti slatkasti dah rakije pomiješan s čokolinom, koji sam također u ustima ponio kao dragu
uspomenu.
Činilo se kao da se ljubimo.
Ali nismo.
„Bilo je prekrasno pričati s tobom, ali moram se i dečku javiti, makar njega samo nogomet zanima više od
svega. Ostaj zdravo, luda glavo“, naglo me, u svom stilu, odgurnula i odjurila prema zasluženom počinku.
„Nisam zaljubljen, nisam zaljubljen“, tješio sam se, kao da nisam čuo zadnje rečenice, spuštajući sve teže
korake prema uspavanom nedjeljnom gradu, nevjerodostojnom svjedoku ljubavi koja to nikada neće biti.
Ostade tek sjećanje na kamenčić koji žulja. Još uvijek, čim zaleprša svilenkasta haljina nasred rive rodnoga
grada, okrećem glavu na drugu stranu kako ne bih pokvario sve ono što nisam dospio pokvariti.