Basic HTML Version
116 riječi
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
„Otkud ti u ovim krajevima, nisam te viđao prije?“, nisam mogao ništa bolje izreći u tom darovanom slučaju.
„Vratila sam se s Novog Zelanda, zaželjela domovine, proputovala morima, rijekama i gradovima i sada sam
opet na početku“, bila je predivna, ponavljao sam stalno u sebi, i uzalud svaka riječ, pogled u daljinu, ništa nije moglo
promijeniti ono što je ostalo usađeno.
„Lana, znam da se tek upoznajemo, ali volio bih da znaš – bio sam onda s Viktorom na otoku, tako mi je žao,
nisam imao pojma da ima sestru“, naznačio sam ono što nosimo zajedno. Potpuno neočekivano, kao da se pozna-
jemo desetljećima, a ne minutama, spustila je svoju pokorničku glavicu na moja nejaka ramena, nudeći kratkovidnom
vršnjaku osjećaj probuđene nježnosti, uskovitlanoga vira razumijevanja, posađeno sjeme prepoznatoga shvaćanja.
Bila je to varka. Jer iznenada se otrgnula poput razočarane sredozemne medvjedice, odguravši me kao da smo
na skakaonici gdje ima mjesta samo za jednoga.
„Sram te bilo, zašto si baš sad brata spomenuo, da mi pokvariš feštu“, iz suznih očiju gledao me Lanin prezir.
Više nije bilo povratka.
„Oprosti, nisam želio povrijediti..“
„Ali jesi, i ne znam otkud ti pravo?“
„Samo sam htio reći da mi je bila čast..“
„Ne znaš koju tugu nosim zbog njegove pogibije“, brisala je rukama orošeno lice. Osjećao sam se kao posljed-
nje ovozemaljsko govno, k tome nisam imao ni papirnatu maramicu.
„Što je bilo, Lana?“, začuo sam iza leđa Goranin glas.
Ostao sam obilježen nalik podvodnoj meti, krivac padalinama u suhoj, slavljeničkoj večeri. Sve što bih rekao
moglo se upotrijebiti protiv mene, a sve što sam ćutio ionako nikome nije bilo važno.
--
Bila je to večer oproštaja, neplanirana, kao i sve povezano s Lanom. Sljedećeg jutra Petar je morao krenuti na
odsluženje vojnoga roka, nije htio ceremoniju i protokol, otišao sam u trenirci pozdraviti obitelj i prijatelja, na istoku
rodnoga grada, prepun čudne praznine, pojačane spoznajom kako je ljetu kraj. Petrova majka priredila je pladanj s
hladnim predjelom, na prastarom kasetofonu treštalo je „Odavno više ne plačem zbog tebe“, spremajući u arhiv, makar
Pjevač to nije mogao znati, i suze novozelandske povratnice. Tugovao sam, izbjegavajući razmišljati o studentskoj
godini i potrazi za profesionalnim identitetom, razasutih komadića krhkih privatnih emocija.
Gledao sam s balkona prema lučkim dizalicama, pušeći gotovo kriomice cigaretu, čekajući da se Petar pozdravi
s brojnom rodbinom, budući da su znani i neznani željeli poljubiti perspektivnog hrvatskog vojnika, više radi običaja,
manje zbog straha da ga neće dugo vidjeti.
„Dobra večer, Neno“, osjetio sam lagani dodir onih gipkih prstiju na ramenima, misleći kako sanjam glas pot-
puno nespojiv s vremenom i prostorom, glas koji je trgnuo čak i one zaspale dizalice.
Na bijelom platnu njezine svemirske haljine netko je ucrtao planine nebeskih tijela, ne vodeći marketinškog
računa kako će jedna Lana zasjeniti pokušaje dizajnera. Smješkala se kao da zagrljenog melankoličnog razgovora na
otoku nije ni bilo, pružajući čašu crnoga vina u zamjenu za nikotinski štapić.
„Otkud ti u ovim krajevima, nisam te viđao prije?“, ponovio sam upoznavajuću rečenicu, siguran tek u spozna-
ju da je lako rasplakati djevojku kojoj ne pristaju suze.
„Pa nisi samo ti Petrov prijatelj, došla sam vidjeti kako izgledaju vojnički oproštaji“, elegantno je povukla
dugačak dim, grleći balkon višnjastim sjajem decentne šminke, nazdravljajući u ime prijateljstava.
„Što ste se vas dvoje opet stisli, ajd’ dođite unutra, inače bi moglo biti plača“, bezobrazno je pozvala Gorana,
prekidajući prirodni proces pomirenja osoba koje se nisu pravo ni posvađale.
Kako je večer odmicala, spala je knjiga na četiri slova, ovog puta bez povrtuša, ali s čokolinom, rakijom i
gitarom, nevjerojatnom kombinacijom kojom smo otpratili posljednju civilnu noć u vječnost. Pazeći da ne pokvarim
dojam, pričao sam viceve, blesirao se u stilu dobro plaćenog klauna, prebirao nekolicinom akorda, a kada se ide-
alno društvo već sasvim opustilo, Lana me okrunila stavljajući Petrov meksički sombrero, valjda kako bi izmišljene
humoristične situacije koje prepričavam zazvučale što uvjerljivije.
Nestajalo je noći kao rakije u boci a lik princeze vojničkoga rastanka postajao sve sjajniji, iako alkohol nije puno
toga mijenjao u odnosu na trijeznu ljepotu.
--
Hodali smo nagovještajem zore, prvi put ukrštenih koraka, glumeći stariji bračni par koji se vraća iz noći nepro-