Basic HTML Version
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
riječi
.
115
Tomislav Šovagović
Kratka povijest
velike neljubavi
Lepršala je njezina svilenkasta haljina jednoga dalekog ljeta, nasred rive rodnoga grada, haljina podizana nez-
aboravnim maestralom u fjakasto poslijepodne, kojim je djevojka suvereno vladala, čak i kada je hodala uvjerena kako
nema nikoga tko bi primijetio taj nemiran pokret vjetrića. Nisam tada znao kako se nakon neznanih godina provedenih
u nekoj dalekoj zemlji na kraju svijeta vratila u roditeljski zavičaj, spremna nastaviti jeftino prodavati svoj talent,
načitana velikana svjetske književnosti, naslušana glazbenih trendova, odskačući visinom, plijeneći kratko ošišanom
kosom poput kakve pokornice u strahu srednjovjekovnih inkvizicija i trajnim osmijehom kojemu je onaj maestralni
trenutak učinio da netko to zavoli i u hladu mediteranske kalelarge. Uživala je u koračanju s prijateljicama na pragu
mladosti, još uvijek neiznevjerene, miljama udaljene od ustajale nezaposlene svakodnevice, borbe s perspektivama,
pelenama i ljubomorom zavidnih mladića.
Prolazio sam slučajno istom minutom sa sebi sličnim probisvijetima, smišljajući šale oko naših glava, gazeći
postojanim kamenom nasukanim pokraj uzdrhtaloga mora, dok su iz okolnih suncem užarenih kuća zveckale obiteljske
žličice u pokušajima da barem djelić naglo otopljenoga čokoladnog sladoleda završi s druge strane umorne kože. Gled-
ao sam opipljive gipke kretnje koje su odlazile čas u jednu čas u drugu stranu, jasnoćom balerine, nepredvidljivošću
ptice trkačice. Zbunila me svojim postojanjem, tako iznenada, svijet je postao smisleno mjesto življenja, čak i na
dokovima obilježenima vonjom brazilske manganske rude, kanalizacijskoga ispusta i kuhanih orada.
Nisam izgubio tlo pod nogama, ali su zato crte na asfaltu ostajale pratiti trag šarenih sandala, nestalih u
smjeru veslačkoga kluba, hvatajući neuhvaćenu frekvenciju izgovorenih slova okruženoga horizonta, poznatih samo
najdražima, nikada strancima.
--
Sve se doimalo identičnim onom poslijepodnevu, jedino su noćne kulise otoka koji fešta svetoga Roka čitavom
prizoru davale mističniji sjaj. Prošlo je mnogo novih zemaljskih krugova, otkrivene stare nepoznanice.
„Lana je odlična prijateljica moje seke Gorane, njezin brat Viktor bio je s nama na Dugom otoku, tjedan dana
prije pogibije u prometnoj nesreći“, u dahu je ispričao Petar, ne sluteći koliko me presijecaju ove informacije, nakon
nekoliko čaša domaćeg crnog vina i pogleda upućenih Njoj, unatoč mnoštvu svijeta, glasnom mandolinskom sastavu
smještenom na lokalnom trgu ispred slavljenikove crkve i razuzdanim ljudima svih generacija. Želio sam, ma koliko
naivno zvučalo, prošetati s Lanom negdje gdje se čuje tek pjenasti šum lomljivih otočkih valova, tamo gdje izvire bol-
nom pjesmom opisana ljubav kao peta strana svijeta, naslutiti blizinu njezina nemirna bića, igru očnih kuglica umjesto
krijesnica u dugoj rokovskoj noći.
Ispalo je spontano, iskoristio sam trenutak u kojem je Petrova sestra naišla s junakinjom lepršave haljine, moleći
da ih brat počasti povrtušama, specijalitetom dalmatinskih obala nalik palačinkama. Dok je prijatelj prebirao prstima po
džepovima traperica tražeći novčanik, pružio sam ruku prema dvjema blistajućim zvjezdicama:
“Ovo je Neno, vjerna bratova podrška, čovik iz naroda“, nasmijala se Gorana, i napokon sam, nakon dugih
putovanja, osjetio željenu ruku u svojoj, žaleći tisućiti put što nisam izmislio stroj za zaustavljanje trenutka, da bih
mu se mogao uvijek iznova vraćati. Ljubazno je izgovorila vlastito lanasto ime uz ono neizbježno „drago mi je“, iako se
dragošću nazivaju posve drukčiji osjećaji, i do njih se plovi znatno teže no do malenog otoka sa dva mjestašca.
Gorana je, pomalo nehajno, krenula nešto prišapnuti bratu, pa smo na nekoliko ograničenih vremenskih jedi-
nica ostali nasamo. Najednom su u mislima prestale brujati mandoline, graja dječice i raspojasanih roditelja, gledala me
isključivo Njoj poznatim, meni neistraženim dubinama, i trebalo je iznaći napora izroniti na dah kroz vlastito more treme.