Basic HTML Version
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
riječi
.
111
Intervju o kome je riječ izišao je u filmskom
časopisu „Zaber“, a istog dana je „Rude pravo“ prenijelo
njegove dijelove s komentarima. Bilo je ipak dva mjeseca
nakon Janove smrti - čega se nitko ne sjeća – tko bi htio
pregledavati novine otprije trideset godina.
U oba se teksta niti jednom ne spominje Pro-
chazka, Kachyna govori o novom filmu. Što se tiče
razračunavanja samo kaže: „Niti jedan čovjek nije
nepogrešiv. A tim više ja koji radim u emocionalnoj
materiji“.
Novinar inzistira:“Ali, valjda biste mogli još nešto
tome nadodati?“.
Redatelj: „Lako bi se ovdje , na papiru, čovjek
mogao odreći svega što je bilo jučer i sa žarom se potpi-
sati pod onim što je današnje“.
I to je gotovo sve. Još jedna rečenica o socijalizmu
i obećanje da će u budućnosti snimiti film o Lenjinu.
„Treba iskreno pozdraviti riječi Karela Kachyne jer
vidimo da njihov autor već ide ispravnim putem samos-
vijesti“ – napisao je komentator „Rude prava“.
Odmah nakon toga Kachyna je radio filmove za
djecu, o Lenjinu nikad ništa nije snimio.
Mrtvačnica
Danas Karel Kachyna živi blizu praškog Dvorca,
u ugodnoj kući s vrtom. Ima sedamdeset šest godina.
Dok idem k njemu jednog sunčanog popodneva u veljači
razmišljam o fatumu. U nekoliko godina umrla su četiri
njegova scenarista i inspiratora scenarija. Prvo Prochazka,
dvije godine kasnije pisac Oto Pavel – sportski novinar,
koji je vidio Đavola zbog čega se našao u bolnici i u okviru
terapije počeo pisati. Kachyna je ekranizirao njegovu
Smrt
lijepih srna
. Onda su umrla još dvojica.
- Moj dom je stara mrtvačnica adaptirana za
stanovanje – informira me na ulazu niski, mršavi, nabo-
rani muškarac. – Ali, ovdje nema duhova, jer da ih ima psi
ne bi htjeli tu živjeti – smiruje me.
Prisjećamo se intervjua.
- Morao sam ga dati, jer ne bih mogao ništa sni-
mati sljedećih dvadeset godina, a rođen sam za film –
objašnjava. – Dakle, taj komadić teksta pripremali smo
s novinarom mjesec dana. Vidite ovu rečenicu ovdje o
socijalizmu, o, ovu ovdje?
- Vidim.
- Kako ne bih rekao da ću podupirati socijalizam
izmislili smo s novinarom ovakvu formulaciju: „Uvjeren
sam da većina umjetnika koja živi u ovoj zemlji želi služiti
ideji socijalizma, želi biti istinsko ogledalo suvremenosti i
osjetljivi detektor budućnosti“.
Nisam govorio da „sam ja za socijalizam“, govo-
rio sam samo da „drugi jesu“. Sad vidite da je to što se
„ljudima čini“ danas snažnije od onog „kako je doista
bilo“. Upravo je komentar „Rude prava“ kod ljudi izazvao
taj osjećaj, a danas se sve složilo jedno na drugo - moje
pažljivo odabrane riječi i komunistička propaganda - gov-
ori redatelj i gleda ispred sebe.
Osjećam da je dobar trenutak.
– Porazgovarajmo o Prochazki – predlažem.
- Ne mogu – odgovara. – Čim trebam o njemu
razgovarati padam u strašnu depresiju. Zato pokušavam
o Janu govoriti što je moguće manje.
Naš razgovor se nikako ne može razviti.
Stariji gospodin pokušavajući mi nekako nad-
oknaditi neugodnu šutnju naglo izvlači iz ladice scenarij
Bube
.
Pita ne bih li ga želio zadržati. Kaže da je to origi-
nalni redateljski primjerak s ispravkama pisanima rukom.
Uzima u ruke debeli svežanj papira plave boje pisanih na
strojopisu.
Vrućica
Kraj Kafke. „Već sam život optuženog je optužba“.
To je jedino žaljenje na sudbinu, koje je u tisuću
i šesto stranica svojih memoara napisao profesor Černy.
Za razliku od Prochazke bio je kao stijena, govore njegovi
prijatelji.
Pisac je pak ležao u bolnici već deset mjeseci. Pri-
premali su mu sudski proces, tajni agenti su se raspitivali
o njegovoj bolesti.
(„4. veljače 1971.g. S.O. je imao temperaturu 39
stupnjeva“).
Kada, ga je posjetio znanac, gospođa Prochazka
je zamolila da sakrije šok.
– Jan izgleda strašno – rekla je. – Kraj očekujemo
svaki trenutak. I još jedno – dodala je – on ne zna da ima
rak.
- S vrućicom se treba znati boriti – počeo je, čim
je kraj vrata primijetio kolegu. Govorio je pola sata bez
zaustavljanja. – Ja već prepoznajem kad na mene navali.
Ako bih joj se prepustio i nakon ručka zaspao, probu-
dio bih se nakon sat vremena s luđačkom vrućinom. Jer
ona kao da samo čeka da legnem i izgubim svijest. A ja
neću! Ja lijepo hodam, stojim, sjedim, idem u kupaonicu,
gledam kroz prozor, čekam odgovarajući trenutak, kad
trebam popiti ovo ili ono, onda dođe liječnik, kasnije
žena, ona kuha i kasnije to donosi, zato jer ja moram
jesti, nemam pravo izgubiti snagu zbog onoga što još
treba nastupiti. I tako dolazi večer. I ta večernja tempera-
tura koju dobivam više nije baš tako visoka. Onda opet
spavam samo dva sata, ustajem, hodam, stojim, sjedim,
gledam kroz prozor, čak i više puta i zaspim pred zoru.
Onda dolazi dan i sve se ponavlja. Moram stalno biti u
ofenzivi, ne posustati!
Ofenziva je trajala još trinaest dana.
Liječnici su se odlučili na još jednu operaciju cri-
jeva.
Za vrijeme operacije elektrana je na četrdeset pet
minuta prekinula dostavu struje. Operirali su ga uz lampe
i svijeće.