Basic HTML Version
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
riječi
.
109
Sam Dubček je nakon mnogo godina priznao da
ga je prevarila fanazija: „Moj problem je bio u tome što
nisam imao staklenu kuglu koja bi mi omogućila da pred-
vidim invaziju“.
Godine 1968. 20. kolovoza u 23.00 Rusi su napali
Prag iz zraka. Avioni su izbacili iz sebe tenkove i artiljeriju
na praškom aerodromu (Poljaci su ušli kopnenim putem
preko Hradec Kralove). Prije nego su u zoru Rusi oteli
Dubčeka i pet drugih osoba iz vodstva, sedam sovjetskih
padobranaca upalo je u njegov kabinet. „Odmah su se“
– prisjeća se – „postavili kod prozora i unutarnjih vrata.
Izgledalo je to kao razbojnički napad s oružjem u rukama.
Refleksno sam krenuo prema telefonu, ali je jedan vojnik
uperio u mene strojnicu, uhvatio telefon i istrgao žicu iz
zida.“.
Zajedno s drugima Dubčeka su posjeli uz dugi
stol. Pored njega je sjedio njegov prijatelj predsjednik
parlamenta Josef Smrkovsky (onaj čija je urna pet godi-
na kasnije otkrivena u ekspresu za Beč). „Zaista – piše
Dubček – „bili smo solidno čuvani sjedeći za stolom –
svatko od nas je imao cijev strojnice uperenu u potiljak“.
Kad su izlazili zamijetio je voditelja svog ureda Sojaka.
„Šapnuo sam mu da pazi na moju aktovku u kojoj su se
nalazili dokumenti: nisam htio da dospiju Rusima u ruke.
Tog trena nisam znao da je Sojan jedan od sovjetskih
pomagača.“.
Otet i zatvoren od Rusa („Na Kremlju nisam
smio oprati sa sebe prašinu i prljavštinu od prethodna tri
dana“), znao je da je na njegovu domovinu nasjela mili-
tantna sila i nema na svijetu sile koja bi je bila u stanju
istjerati. Bez obzira na to prisjeća se da je tek sjedeći pred
Brežnjevom, kad je već bio uvjeren da mora potpisati –
silom mu nametnut – dokument o kapitulaciji, shvatio
najvažnije: „da u toj ludnici ništa nema smisla – nikakvi
ideali za koje sam bio vezan i za koje sam vjerovao da ih
imaju obje strane“.
Nije bio naivan? Do tog trenutka je vjerovao da
oni imaju nekakve ideale!
Paketi
Dok je obitelj Prochazka s radošću čekala pred
televizorom obljetnicu Aleksandar Dubček više nije bio
prvi sekretar već veleposlanik u Turskoj. (Za tri mjeseca
postaje djelatnik Državnih šuma u Slovačkoj). Prvi sekre-
tar je sada Gustav Husak.
Profesor koji u
Svjedočanstvima sa Seine
izgovara
„mhm“ i druge znakove odobravanja jest povjesničar
književnosti Vaclav Černy. Imao je dvadeset šest godina
kad je 1931. godine postao decent na Univerzitetu u
Genevi. Otkrio je nepoznate drame Pedra Calderona, brzo
je priznat za jednog od najznačajnijh predstavnika češke
kulture XX stoljeća. Nepromjenjivi protivnik komunizma.
Bio jemeta propagandnih kampanja od Staljinovih vreme-
na do smrti 1987. godine. Ako se bavio srednjim vijekom
bio bi napadan za ljubav prema mračnim vremenima; ako
bi tema bila barok – zbog divljenja prema jezuitima; za
romantizam – da ima karakteristike individualiste, što
ga diskvalificira kao građanina socijalističkog društva. A
iberistika ga zanima isključivo zbog obožavanja generala
Franca.
Nakon Praškog proljeća dobio je prinudnu
mirovinu i objavljivao je samo u emigrantskim izdanjima.
Autori televizijske provokacije svjesno nisu obja-
vljivali puno njegovih riječi. Ostatak snimljenog bio je
potreban za radijske emisije.
Radio je imao ciklus emisija
O profesoru Černom
i drugima
. Drugi – potajno snimljeni kod kuće Černoga
jesu Prochazka, Havel i Kohout.
„Mlin se počeo okretati“ – naziv je prve serije.
Objavljeno je kako su vrpce s razgovorima
dospjele do medija: „Povijest zna puno nevjerojatnih
priča o tome kako se na božjem svijetu neočekivano
pojavilo nešto što je zauvijek trebalo biti sakriveno“.
I dalje: „U našem slučaju isto tako su se
neočekivano na stolovima voditelja raznih medija pojavili
paketi. Pošiljatelj je bio nepoznat, ali je pečat ukazivao
da dolaze iz grada na Seini. Paketi nisu sadržavali boce
konjaka mada je ta zemlja po tome bila čuvena, već mag-
netofonske vrpce. Čuli smo poznate glasove, koje smo
slušali za vrijeme Praškog proljeća“.
Vaclav Havel na vrpcama govori o mogućnosti
stvaranja socijaldemokracije slične švedskoj. U njoj je
vidio upravo profesora Černog.
Profesor je rekao Prochazki u četiri oka da se ne
odriče toga „ali prvo mora pobijediti Dubček. Za sebe, ne
za mene. Za sebe! Kad pobijedi ja ću se pojaviti. Ako bude
potrebno, čak i protiv Dubčeka“.
„Čovjek se ježi“ – napisao je komentator – „kada
slušamo kako cinično, bez srama i neugode trguju sud-
binom države i naroda“. I završava: „Svjesni smo kakve
će složene retoričke konstrukcije stvarati o našoj seriji
buržoaski mediji, poznat nam je taj histerični krik. Ali
vrpce nisu mogle ostati sakrivene. Ti su glasovi nekada
govorili stvari koje su bile med za ljudska srca. Među
sobom nisu skrivali mržnju prema našem svijetu“.
(Što se tiče buržoaskih medija „Süddeutsche Zei-
tung“ je, na primjer, napisao da u Pragu već 1970. imaju
„1984“).
Starački dom
Redatelj Niubo pokušao je nedavno provjeriti
gdje su danas ljudi koji su se potpisali pod tim produkci-
jama. Dokumentacija
Svjedočanstava sa Seine
nestala je;
u televizijskoj kartoteci ostali su samo koluti.
Od osoba koje su nabrojene u završnoj špici – ili
ih nema među živima, ili nitko o njima ništa ne zna. Šef
praške televizije iz 1970. godine prestao je raditi sredi-
nom osamdesetih i nije moguće pronaći njegovu adre-
su. „Rude pravo“ je tvrdilo da zapise razgovora vade iz
radijskih emisija nekakvog Karela Janika. Hvalili su dobar
posao urednika. Nitko takav nije nikada postojao. Karel
Janik je tajna policija.