Page 112 - Rijeci_3_2012_za_web

Basic HTML Version

proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
riječi
.
107
nedostatak poleta. Posljednjih osam godina bio je stalni
scenarist Filmskog studija Barrandov. Tamo je prošao
stvaralački preobražaj. Saznao je da ne mora svaki sce-
narij biti pedagoški i da stvaralaštvo ubija shematizam.
Kroz posljednjih deset godina nastajao bi svake godine
jedan njegov film, ponekad i dva. Najčešće ih je režirao
Karel Kachyna, jedan od stvaratelja novog češkog film-
skog vala, profesor Agnieszke Holland u praškoj filmskoj
školi.
– U istoj sekundi – rekao je Prochazka – pisac je
sretan sa sretnima i nesretan s nesretnima.
Dvoranom se razlegao šapat.
Drugi članovi Centralnog komiteta, čak i ako su
se bavili literaturom, nisu bili tako domišljati.
- Braća smo svih onih koji vole, jer naše oružje je,
prije svega, srce - dodao je.
Povjesničari pišu da je sekretar partije izišao
sa skupa sikćući: „Sve ćete izgubiti...“. Oni koji su bili
u dvorani tvrde da je sekretar rekao nešto slično, ali
drugačije.
„Sve ćete zasrati“ – rekao je.
Proljeće – nastavak
Tako se započeo stvarati ferment koga je finale
bilo ranije spomenuto proljeće. Skup pisaca i pjesnika
suprotstavio se partiji. Unutar sistema izrasli su oni koji
će ga pokopati.
- U čehoslovačkoj partiji bilo je mnoštvo dobrih
ljudi koji su bili zapanjeni time u čemu su sudjelovali –
rekao je nakon trideset godina onaj isti muškarac koji
je objašnjavao gospodinu Vybornom na groblju da je
pisanje jednako tužno kao i pokopavanje umrlih.
(Bio je to Pavel Kohout. Sigurno je mislio i o sebi.
Posljednje stihove koji su slavili režim napisao je još
nakon Staljinove smrti:
„On nije umro. On samo spava/zauvijek je ostao
u tebi i u meni“).
Europa nije vjerovala očima i ušima: postoji
komunistička partija koja ne mora koristiti nasilje da
ponovno dobije podršku većine društva.
Pola godine nakon skupa pisaca smijenjen je prvi
sekretar partije, koji je ujedno i predsjednik države. Bio je
to Antonin Novotny – tmuran i ozbiljan čovjek. Bio je
uvjeren da sve što se ne može smjestiti u sovjetski model
ne može biti socijalizam
.
U siječnju 1968. godine u partiji
ga je zamijenio Alexander Dubček. Dopušta da se slo-
bodno govori i fotografirao se samo u kupaćim gaćicama
na bazenu.
Ljudi su se prestali bojati jedni drugih, a društvo
se divilo samo sebi.
Neka vrsta čuda.
Novine i televizija izgubili su svoju bezizražajnost.
Iz kazališta i kina nestala je dosada. Pojavile su se zabran-
jene knjige. Nestaje cenzura.
Na crtežu u dotada režimskim novinama „Rude
pravo“, jedan gost govori drugom za kavanskim stolom:
„Nema se o čemu razgovarati. Sve je u novinama“.
Na drugom crtežu zaljubljeni par stoji pod drve-
tom. Mladić izrezuje na kori veliko srce, a u sredini ispisu-
je „DUBČEK“.
Čak su i kod nas ljudi na zidovima ispisivali:
„Cijela Poljska čeka svog Dubčeka“.
Hura!
Tridesetdevetogodišnji Prochazka je pisao feljtone
i svakodnevno se nalazio s omladinom. Mitinzi su se tada
održavali u gradskim parkovima.
„Ne može svatko biti filozof, ali svatko bi zbog
svoje vlastite koristi trebao pola sata tjedno misliti“ –
savjetovao je u svojoj knjizi
Politika za svakoga
. Odmah
je postala bestseler. Dobivao je pedeset pisama dnevno
jer je uspijevao riješiti probleme:
„Je li danas uopće moguće biti sretan?“ –pitali
su ga. Ili: „Zašto kritičari uspoređuju češki film
Starci na
hmelju
s
West Side Story,
a obični češki građanin nema
pravo vidjeti taj američki film, mada je prošlo šest godina
od njegove premijere? Možete li potvrditi da drugovi iz
CK potajno gledaju američke filmove”?
„Okrivljuju nas“ – govorio je mladima – „da
napadamo socijalizam. A te optužbe izgovaraju oni koji
su socijalizam učinili tmurnim zatvorom razuma“.
(- Bio je kao prvi kršćani – dodaje kćerka. – Vje-
rovao je da je socijalizam najbolji. Moj sin do danas vje-
ruje da se ono što je djed predlagao moglo ostvariti. Ali,
ja uvijek ponavljam da bi to morali provesti anđeli).
U ožujku 1868. godine na susretu u Slavenskom
domu u Pragu izgovorio je čuvenu rečenicu o cenzuri:
„Nije se čovjek toliko dugo učio govoriti da nakon toga
ne bi imao pravo govoriti“.
„Hura!“ – kriknula je masa studenata nakon tih
riječi.
„Neki povjesničari do danas vjeruju da je glavni
cilj sovjetske invazije bilo uništenje slobode govora kod
nas“ – napisao je 1990. godine Dubček.
„Prestajemo se bojati strašila“ – izjavio je Pro-
chazka. „Povratak demokraciji ne mora uopće označavati
povratak u kapitalizam“.
I još: „Ne učimo volove letjeti po zraku; ako već
moramo, učimo konje. Dva i po puta su inteligentniji“.
Dlanovi
Vratimo se večeri 21. ožujka 1970. godine.
Prvo su na televiziji vidjeli kako na aerodrom
slijeće putnički avion s natpisom Air France.
Onda zgradu terminala s natpisom PARIS.
„Pariz je predivan grad, pun spomenika kulture.
Ali, ne odlaze svi od nas tamo da bi im se divili“ – govorio
je odlučni ženski glas.
Nakon natpisa PARIS- svi su vidjeli unutrašnjost
auta i dva dlana. Bijele manžete su provirivale ispod ruka-
va kaputa. Obje ruke su bile na volanu Mercedesa. Desna