Basic HTML Version
106 riječi
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
starijoj. – Uzimate?
- Vrlo rado – odgovorila je. Ali što...što ćete vi
poslije učiniti?
- Ja ću se već nekako snaći. Za grobara se uvi-
jek mora naći mjesto. To je jedino zadovoljstvo u ovom
tužnom poslu.
- Ni pisanje nije pretjerano veseo posao – primi-
jetio je muškarac.
Dijagnoza
Dijagnoza je bila rak debelog crijeva. Umrli nije
sumnjao da ima karcinom. Štoviše, bio je siguran da ga
nema.
Cijeli život najviše se bojao raka, tako da je, kad
mu je operirana žuč, zamolio liječnike da mu pregledaju
cijelo tijelo kako bi se uvjerio da nema promjena koje
upućuju na rak.
Ispitali su, promjena nije bilo. Bio je u najboljoj
klinici u državi, nisu mogli pogriješiti – smatrala je obitelj.
Išao je uzbuđen po kući i govorio: - Nemam rak!
Točno jedanaest mjeseci prije smrti, 21. ožujka
1970. godine bio je vrlo zadovoljan. Pročitao je u novina-
ma da će uvečer televizija emitirati emisiju o njemu.
Nazivao je znance i govorio: „Danas će biti programmeni
u čast“. Nije si postavio pitanje: tko je program pripremio i
zašto on o tome do sada nije ništa znao? Ali, svidjela mu
se pomisao da bi to moglo biti iznenađenje za godišnjicu
njegova umjetničkog rada. Pa, svi su ga voljeli. U njegovoj
domovini postoji izraz „miljenik naroda“. I znao je da je
upravo on takav miljenik.
U televizijskom programu bio je samo naslov:
Svjedočanstva sa Seine – o piscu i scenaristu Janu Pro-
chazki.
Šampanjac
Kupili su šampanjac, žena je pripremila efektne
sendviče. „Boca se već hladi“ – govorio je razdragan u
slušalicu znancu. „Uopće, vrlo je milo, a uz to, zamisli,
nemam rak“ – šalio se. Zasjeo je sa ženom i tri kćeri ispred
televizora. Bilo je vrijeme tzv. najveće gledanosti.
Nakon sat vremena program je završio.
Nedirnuti šampanjac stajao je u toploj vodi.
Nisu pojeli ni jedan sendvič, ujutro je kćerka sve
bacila u smeće.
Jan Prochazka je nijemo sjedio pred televizorom
i gledao u ugašeni ekran. Netko je prisluškivao njegove
privatne razgovore s prijateljem, snimio ih i emitirao na
televiziji.
Nitko nije ništa govorio, samo je dezorijentirani
pisac počeo ponavljati jednu rečenicu:
- To je bio moj glas... da, to je bio moj glas, ali... ali,
ja to nisam govorio.
Zazvonio je prvi telefon, slušalicu je podigla žena.
Nekakav čovjek je hitno želio razgovarati s gospodinom
Prochazkom.
– Ti odvratna svinjo – počeo je. – Konačno vidimo
tko si zapravo.
- Odvratna besramna kurva, koja ima dva lica.
Jedno za pokazivanje, drugo kod kuće – saznao je pisac
u sljedećem pozivu.
Sigurno je tada – kaže kćerka – njegova slomljena
duša poslala tijelu signal i započeo je nezaustavljivi pro-
ces.
Mlađa Iva mislila je da je to najgori dan u životu
njihove obitelji, ali je griješila.
Sljedećeg dana radio je počeo emitirati u tajnosti
snimljene privatne razgovore Jana Prochazke u sedam
dijelova kroz četrnaest dana.
Sve razgovore objavljivale su i najveće dnevne
novine s jednodnevnim kašnjenjem.
Piščeva sreća
Miljenik naroda postao je u proljeće.
Bilo je to proljeće pripremano još ljeti prethodne
godine. U lipnju 1967. godine održan je skup saveza
pisaca. Na uvodu je govorio sekretar vladajuće partije,
odgovoran za kulturu: - Upravo u ovakvom trenutku –
rekao je – trebamo pojačati naš pakt sa Sovjetskim Sav-
ezom.
Izrazio je i očekivanja:
- Partija očekuje da formulirate kriterije za
socijalističku literaturu.
Pisci su, bez obzira na to što Staljin već odavno
nije živio, trebali po tko zna koji put javno potvrditi da
umjetnost nije ljubav, već klasna borba.
Vjerojatno nitko nije očekivao ono što će se
dogoditi poslije.
Odmah na početku riječ je uzeo autor romana
i socijalističkih stihova, koje je pisao i nakon Staljinove
smrti, a član partije postao je još kao gimnazijalac.
Odjednom, kao da ide protiv zdravog razuma,
pročitao je dio pisma Voltairea Helvetiusu: „Ne slažem
se s time što govorite, ali ću do smrti braniti pravo da
možete to slobodno govoriti“. – Ta izuzetna rečenica
– rekao je partijski pisac kolegama – osnovno je etičko
pravilo suvremene kulture. Onaj tko se želi vratiti u vri-
jeme prije toga pravila, vraća se u srednji vijek. (Bio je to
Milan Kundera).
Dvorana je – prisjećaju se svjedoci – zanijemjela,
a ćelavi sekretar koji je zahtijevao savez literature i SSSR-a
snažno je zagrizao usne.
Na fotografijama sa skupa preko četiristo pisaca
sjedi uz stolove u istim košuljama. Skinuli su sakoe i ges-
tikuliraju.
Na samom kraju, trećega dana, govorio je sin sel-
jaka iz Moravske, po zanimanju poljoprivrednik, poznati
scenarist, član ideološke komisije Centralnog komiteta
Komunističke partije Čehoslovačke Jan Prochazka. Toliko
je vjerovao u komunizam da roditelji preneraženi njegov-
im pogledima nisu došli čak ni na njegovo vjenčanje.
Puno je pisao, ali kritika u prvim scenarijima primjećuje