Basic HTML Version
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
riječi
.
105
Mariusz Szczygiel
Miljenik
Sve je teže pokopati čovjeka. Organizacija pogre-
ba naglo je postala nevjerojatno složena.
Neki uopće nisu imali pravo biti pokopani. Urnu
Josefa S. obitelj je držala kod kuće. Pokušali su ga pokopati
nekoliko puta, ali nikada nisu uspijevali. Netko je došao
na ideju da to naprave izvan domovine, ali su urnu
pronašli u ekspresnom vlaku za Beč. Bila je loše sakrivena
u toaletu između školjke i umivaonika.
Oni koji su mogli biti pokopani imali su pravo i
na nekrolog, ali s jednom razlikom: nije napisano vrijeme
ceremonije.
Oni koji su imali pravo na označeno vrijeme bili
su samo naizgled bolji. Zapravo su zakomplicirali život
svojim živućim znancima i prijateljima. Jasno je to opis-
ao Nijemac s adresom u Čehoslovačkoj, pjesnik Reiner
Kunze:
Umro je A. Pogreb će biti u 17.00. krematorij
Motol. Oni koji žive u Motolu kreću već u 16.00. Znaju da
ukoliko je umro netko takav kao A. onda ne bi trebali svi
u isto vrijeme izaći na ulicu. Za one koji žive dalje jasno je
da će zakasniti kad god krenuli. Naime, zatvaraju se ulice
i usmjerava automobile sudionika pogreba na obilaske
kroz predgrađa i obližnja sela.
Naravno, o ukopu znaju samo oni koje se stiglo
obavijestiti. Jer, odmah nakon smrti prestaju raditi tele-
foni obitelji umrlog. Najbliža rodbina koristi telefonske
govornice. One koje su blizu njihovih kuća neispravne
su i obitelj traži govornice u drugim kvartovima. U praksi
obavijest izgleda tako da anonimni informator šapće u
slušalicu: „Pogreb danas u 17.00!“.
Mada nije ni tako, nisu se svi pogrebi održavali
u tako atraktivno vrijeme. O kremiranju jednog biologa,
člana Akademije nauka nije samo izvještavano u posljed-
nji tren, ali i s okrutnom satisfakcijom da će se to dogo-
diti u 6.30. Poznatog filozofa kremirali su u 7.00 i nije bilo
nikakve mogućnosti promjene vremena.
Veliki broj pogreba održavao bi se navečer. Kad bi
ljudi izlazili iz krematorija nisu ništa vidjeli. Osvjetljenje
groblja bilo bi isključeno. Reiner Kunze je ipak primijetio
pravilo ako bi pao mrak, a išlo bi se bočnim putem i svako
malo bile bi stube, svatko nakon što bi ih osjetio govorio:
pažnja, stuba. I nitko nije padao.
Gospodin Vyborny
Groblje u kvartu Motol izgleda kao seosko groblje:
malo i ugodno. Smješteno je na brdu, između drveća i kad
okrenemo leđa malenoj kapeli lako možemo zaboraviti da
je ispod njega smješten grad s milijun i pol stanovnika.
Voditelj groblja i grobar u jednoj osobi upravo je
večerao kad su u njegovu kućicu, tek nešto veću od grob-
nice, pokucale tri žene i muškarac. Bio je mrak. Morao
je biti iznenađen: tko dolazi tražiti grobno mjesto u to
doba?
- Idem po cijelom gradu i ne mogu nigdje pokopa-
ti muža – rekla je starija žena.
Izgledali su umorno. Od jutra su obišli sva groblja
i svugdje su saznali da grad više ne prima nove mrtvace.
Grobar ih je pogledao sumnjičavo:
- Kako to - idete po cijelom gradu?
Ništa nisu odgovorili.
Pas je počeo režati, kao da je osjetio napetost.
- A od čega je on to zapravo umro? – pitao je gro-
bar, iznenađen njihovom šutnjom. (Šutjeli smo kao djeca
koja su nešto napravila – sjeća se danas mlađa).
Muškarac koji je bio zajedno sa ženama izvukao
je iz džepa papir. Grobar je pogledao papir. Pročitao je dij-
agnozu, starost pacijenta (četrdeset dvije godine), preba-
cio pogled na prezime napisano velikim slovima i sve je
znao. Uzdahnuo je zrak sikčući.
– Zaista mi je žao – vratio je papir. – I moje je
groblje prepunjeno...
- Bože, to je već osmo groblje... – oglasila se jedna
žena.
Pogledao ju je: - ...ali imam ovdje jedan grob. Za
sebe.
Uzeo je u ruku baterijsku lampu i zazviždao psu.
– Dođite. Pokazat ću vam kako je to lijepo mjesto.
Ispod drveta. Uokolo su pokopani sami dobri ljudi. Zovem
se Vyborny, tako da si nisammogao izabrati nešto ružno.
Starija se žena vidno razveselila, htjela je preduhi-
triti njegova pitanja:
- Naravno, obećavam da ga nećemo pokopati po
danu. A noću takav pogreb neće nikome smetati.
Došli su do mjesta rezerviranog za grob gospo-
dina Vybornog.
- Zar nije divno? – pitao je ponosno. – Bolju par-
celu si ni sam muž ne bi mogao izabrati – obratio se