Page 109 - Rijeci_3_2012_za_web

Basic HTML Version

104 riječi
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
tadašnjeg njujorškog gradonačelnika Rudyja Giulianija i uredi Porezne uprave. Iako su sve zgrade koje okružuju taj
neboder ostale netaknute, ta vrlo čuvana zgrada od četrdeset sedam katova urušila se, također
simetrično
u slobod-
nom padu, za manje od sedam sekundi uz napomenu da u nju
nije
udario avion,
ništa
nije udarilo u taj neboder, što
će pak reći da je ta zgrada namjerno srušena kontroliranim eksplozijama iznutra kao i WTC 1 i WTC 2; kao kruna ove
bizarne priče stoji i to da rušenje tog nebodera nije ni spomenuto u službenom izvješću. I tako dalje, i tako dalje, i tako
dalje, mnogo je neoborivih bizarnih činjenica. Oznojen sam od spoznaje da se zbila sto posto
znanstveno
dokaziva
zavjera
iznutra,
pa tako, jasno, taj napad nije djelo, ni izdaleka, muslimanskih terorista. (Zavjera ili urota grube su
starinske riječi, za njih danas imamo prisnije i pitomije riječi kao što su dogovor, poslovni dogovor, ugovor itd., jer riječ
nije ni o čemu drugome, već o vrlo dobro strukturiranom i uhodanom biznisu koji nepogrešivo povećava profit elite.)
Mnogo je znakova i nepobitnih dokaza koji jasno upućuju na to da je cijeli taj spektakl, to jest taj mon-
struozni, nezapamćeni zločin s puno vlastitih nevinih žrtava organizirala američka vlada s najviše razine, dakle zapravo
dio američke vlade, onaj dio u kojemu su pomno probrani visokopozicionirani Amerikanci iz vladajućih krugova, pri-
padnici predsjednikova klana, da bi tako izazvani mirisom moći, novca, nafte i svim ostalim važnim mirisima krenuli u
intenzivnu globalizaciju koristeći u svim elementima lažnu antiterorističku retoriku kao opravdanje za legalizaciju rata
usput privatno zaradivši, uz Silversteina, velik novac i ciljajući na onaj koji će tek zaraditi u ratovima koji će slijediti.
(Tko hoće prave odgovore na sva pitanja u vezi s tim zločinačkim pothvatom, nazvanim
9/11
, neka samo slijedi trag
novca kako, uostalom, precizno kaže američka poslovica:
Just follow the money trail.
)
I tako, da barem malo skratim ovo ludilo posvećeno političkom i poslovnom kriminalu, ta pomama za prof-
itom režirala je sljedeće: 9. rujna na stolu američkog predsjednika osvanuo je kompletan plan za invaziju na Afganistan,
sirotinjsku narko-državu, a dva dana kasnije dogodio se i ‘’povod’’ tom ratu, zbio se čuveni 11. rujan 2001. I stvarno,
joj, gle, pa zbilja, nakon 11. rujna 2001. Amerikanci su žestoko krenuli u stvaranje mita o globalnoj borbi protiv ter-
orizma, krenuli su u globalizaciju, koja je istoznačna najfrekventnijoj engleskoj riječi biznis, i ona se dobro razvija, mit
već sjajno funkcionira. Rat u Afganistanu, rat u Iraku. Tko je sljedeći? Iran? Libija? Sirija? Kao što dobro kaže Michael
Ledeen: ‘’Amerika mora svakih desetak godina dohvatiti neku malu usranu zemlju i baciti je u zid, tek toliko da se vidi
da misli ozbiljno.’’
Ah, neboderi! Tada sam dva dana, i dan i noć, samo gledao televiziju, najviše CNN i našu televiziju; preko
dana sâm, dok je Tina bila na poslu, a navečer i noću s njom. Ništa nisam radio, samo sam pušio, jeo brda čokolade,
voća i raznih grickalica, pijuckao dobar američki viski (konkretno Jack Daniel’s) i gledao, gledao, gledao; gledao i pijuck-
ao fini viski, dok sam noge, kaubojski nehajno podignute, naslonio na stolić; bio sam uzbuđen kao pravi voajer,
jednostavno nisam mogao odvojiti oči od svih tih privlačnih slika, možda baš zbog toga jer nisu pripadale nekoj
fikciji, filmu na primjer, već živoj najživljoj stvarnosti. Slično je bilo i s Tinom i s mnogim drugima, mojim suradnicima,
znancima i prijateljima. Pričali smo o tome na radiju i drugdje, telefoni su zvonili po cijele dane i svi su bili uzbuđeni,
iako ozbiljna lica, malo zgroženi, ali ne i zabrinuti.
Svi su zapravo bili veseli što se napokon nešto strašno događa i u Americi, a ne samo u Africi, ne samo u
Aziji i Europi, ne samo u Irskoj, Španjolskoj, Hrvatskoj ili na Balkanu. Jedino su, koliko ja znam, Vanda i Emil ostali
smireni u općoj euforiji izazvanoj tim događajem. Neki su, a to sam saznao iz prve ruke, u krugu obitelji, suradnika i
prijatelja namjerno iznosili politički nekorektne zaključke s otrovnom, ali ne i nelogičnom poantom tipa ‘’da što je to,
zaboga, ljudi, nekoliko tisuća žrtava WTC-a prema milijunima mrtvih u Aziji, Africi, Europi i na Bliskom istoku - bez
obzira na to jesu li sve te užasne, strašne, morbidne, nepojmljive, čudne, šokantne, razumu jedva objašnjive milijun-
ske smrti prouzrokovane sve snažnijom ekspanzijom multinacionalnih korporacija ili, možda, američkom vojnom, to
jest ratnom ekspanzijom, ili pak nekom drugom ekspanzijom!’’
Da, mnogi su bili veseli, a neki to veselje uopće nisu tajili, krili, susprezali ili prikrivali, pa sam zaključio da
sam i ja posve normalan čovjek i da nisam poremećen samo zbog toga što me sve te grozote toliko privlače i u kojima
tako strasno uživam. Morao sam zaključiti da sam poput većine ostalih ljudi, što će reći savršeno normalan i, ukratko,
savršeno prosječan.