Matica Hrvatska :: Sisak

Franjo Nagulov

ČITATI NATAŠU

 Od urednikove riječi ovdje nije očekivati hladnokrvnu objektivnost pri raščlambenom uvidu u tekst koji je ovom knjigom izložen čitateljskoj konzumaciji. Naprotiv, očekivati je motivacijski karakter pogovora, kako za čitatelja/konzumenta ovoga teksta, tako i za autora samoga (njegovom veličanstvu Barthesu usprkos). Nije očekivati superlative, niti je očekivati njihove tragikomične negative. Nije očekivati apel usmjeren čitanju ovoga ekspresivnoga štiva, niti je prešućivati potrebu gustoga čitanja ovoga egzistencijalistički gdjegdje prenaglašenoga bića jezika. Pa ipak…

Natašu poznajem osobno i to mi dodatno i dragocjeno iskustvo daje mogućnost unaprijed postavljenoga zaključka – govoriti je, naime, o rukopisu kao vjernom zrcalu samozatajne sisačke buntovnice. Pritom nije uvidjeti posljednje izrečenu sintagmu kao oksimoron, da ne kažem paradoks, izrođen iz evakuacije zdravoga razuma u odnosu na postulate logike kojima je prilaziti temeljitim uvidima u umjetničko stvaralaštvo (čitanje podrazumijeva nazočnost logike pri realizaciji dimenzije usvajanja ponuđenoga umjetničkoga djela-bića-proizvoda), već kao uspostavu nerijetko brutalnoga, tragikomičnoga, pa i travestijskoga odnosa karaktera djela i karaktera Nataše Nježić, metatekstualne sljednice Gottfrieda Benna bez, naglasiti je, tendencije uveličavanja vrijednosti ovoga teksta usporedbom s ranom stvaralačkom fazom jednoga od najvećih svjetskih ekspresionista u povijesti književnosti. Jer čitati je Natašu čitati meso, krv, znoj, sjeme. Čitati je Natašu mirisati suicid, kušati sadomazohizam, obožavati ljepotu njenim rapidnim uništavanjem. Vratimo li se, pak, onoj, književnoteorijski gledano, nepouzdanoj poveznici gustoga čitanja teksta i osobnoga poznavanja autora (što je, u danom slučaju, blagoslov izrođen iz najmorbidnijega mogućega prokletstva, uz dodatak da smo se gospodinu Barthesu na neki način već ispričali), doći nam je do sjajnih zaključaka, ne nužno i ne uvijek u odnosu na kvalitetu teksta samoga, ali svakako u odnosu na ekspresiju kojom je suvremenu hrvatsku poeziju svojevremeno počastio Vinkovčanin Zoran Šalinović (Sveta prašina, Strah iza zastora).

Naime, okus koji nakon čitanja ove knjige ostaje vrlo je sličan okusu nakon čitanja spomenutih Šalinovićevih umotvorina (a još više srcotvorina). Sličan je okusu koji ostaje nakon čitanja također spomenutoga ranoga Benna. Ili nakon Makovićeve kultne pjesme Rondo. Ili, pak, nakon čitanja izvadaka iz Lautreamontovih Moldororovih pjevanja. Ovdje, pritom, nije ići citiranjima krvave Nataše, kao ni uznojene, seksualno devijantne ili karakterno podvojene Nataše. Takav bi pristup zahtijevao formu znanstvenoga rada, dok je ovdje, vidljivo je, ukazati na temeljne karakteristike samoga djela.

Stilski gledano, što je boljkom mnogih prvijenaca, rukopis oscilira. Od izvrsnih eskapada uma do posrnuća koja, pak, ne nagrđuju samu knjigu, već joj daju dodatni šarm, ujedno naglašavajući, čini se, zagubljenu funkciju poetskoga stvaralaštva – transfer emocije u svojevrsnu alfabetsku Guernicu. Čak štoviše, široka lepeza neoekspresionističkih resublimacija davno sublimiranoga Schönbergova Crvena pogleda navodi na nerijetko krajnje čudne, pa i zastrašujuće primisli. Uredniku je ove knjige, primjerice, godilo (ujedno ga užasavajući) paralelno čitanje kultnoga talijanskoga stripa Dylan Dog, stripa uz koji je, slobodan sam povjerovati, rasla i Nataša kakvu poznajemo, sa svim boljkama koje ima (kao i njeno pismo), te s nevjerojatnom izvrsnošću koju donosi zbroj spomenutih boljki.

Kao možebitni je problem rukopisa navesti i veliki broj nenaslovljenih tekstova, što pomalo kvari dojam inače jednako nerijetko vrlo dobrih, a gdjegdje i odličnih tekstova. No, tu je imati na umu prostor napretka, prostor koji ima biti iskorištenim u, nadajmo se, drugoj knjizi pjesama Nataše Nježić.

Dakako, posebno je naglasiti sjajan atmosferni kontrast koji proizlazi iz semantički-problemsko-promiskuitetna odnosa naslova zbirke i njena sadržaja. Takvu je gestu doživjeti kao autorsku provokaciju koja nas, uz navedeno, mami na daljnje čitanje. Na srebrnoj se ljuljački, naime, ljuljaju demoni naše prošlosti tjerajući nas u paradoksalnu terapiju samouništavanjem. Reinkarnacija je djetinjstva tako inkarnacija boli. Afirmacija je ljepote tako i njenom negacijom. Diletantizam mladopjesničke drskosti tako je i suzdržanost od pseudogenijalnih usklila u ich-formi (primijetiti je, mnogi su tekstovi pisani iz različitih perspektiva, nerijetko, čak, i s pozicije muškoga spola, što dodatno ističe svu brutalnost apstraktno-ekspresionističkoga iskaza koji na trenutke neodoljivo podsjeća na promatranje Pollockova Lucifera).

Zaključno, čitati je Natašu jedan od brojnih, ali često zanemarenih putova pojedinca prema pročišćenju, prema katarzi, prema psihofizičkom nadilaženju umnogome sterilizirane zbilje. Nataša je odgovor na općedruštvenu vazektomiju. Nataša je plodnost, Ganges, Nataša je dobra strana traume. Ono pozitivno, često teško uočljivo, što proizlazi iz svake patnje, sve ako je riječ i o najokorjelijoj formi autodestrukcije. Zbog toga je čitati Natašu uistinu preporučljivo, jer otkrivanjem njenoga svijeta nešto ćemo, napokon, saznati i o onom vlastitom.