Matica Hrvatska :: Sisak

Stihovnica Siska poetska je tribina Ogranka Matice hrvatske Sisak pokrenuta 2010. godine na inicijativu tadašnje predsjednice ogranka  Đurđice Vuković, ujedno i prve voditeljice tribine. Osnovni razlog pokretanja ovog hvalevrijednog projekta bio je šira popularizacija poezije, razvijanje publike  i pružanje prilike sisačkim pjesnicima, s posebnim naglaskom na mlade, da „iz prve ruke“ publici predstave vlastite stihove. Svaki je sudionik, ako je želio, mogao govoriti svoju autorsku poeziju, i to bez prethodne najave organizatorima. Takva je praksa zadržana sve do danas.

Tribinu nastavlja voditi pjesnikinja Nataši Nježić do 2014. godine, a od 2014. vođenje tribine preuzima književnik Siniša Matasović koji joj dodaje novu notu pozivajući i recentne hrvatske pjesnike. Stihovnica Siska se kontinuirano održava jednom mjesečno, a stekla je prepoznatljivost  na široj poetskoj / književnoj karti Hrvatske.

Na Stihovnici Siska nastupilo je pedesetak gostujućih pjesnika u ulozi glavnih gostiju večeri i stotinjak pjesnika ''amatera'', koji su na tribini čitali vlastite  stihove. Krajem 2017. godine tiskan je zbornik poezije autora, sudionika Stihovnice, pod nazivom Stihovnica Sisak ‒ the best of. 

Ove 2020. godine obilježava se 10 godina poetske tribine pa je Matica hrvatska Sisak raspisala natječaj za najbolju neobjavljenu pjesmu autora do 21 godine starosti. Na natječaj se javilo 16 autora. Prosudbena komisija u sastavu Đurđica Vuković, glavna i odgovorna urednica Riječi, dr. sc. Tomislav Škrbić, predsjednik MHS  i  Siniša Matasović, književnik, izabrali su tri pjesme koje ravnopravno dijele treću nagradu. Čestitamo! 

Josip Čekolj[1]

Velesove potočnice 

Iz suza moje mame izrastaju mirisne dunje,

Čuvamo ih u kovčezima da ih ne pronađu stranci,

Pera šojki plave se na pragu da ne zaboravimo kako raste život

U prabakinom lijesu

Sakrili su peneze, da je izbavi od šamara

I batina koje je nekad sama darovala, da je ne ulove

Strašni duhovi koje je rado veličala u psovkama,

Peneze, peneze, peneze za Velesa,

Velesu da lakše pođe

Naricati je teško

Za onima koji su drugovali sa sjenama,

Naricati je teško za onima koji popljuju buduće korijene,

Teška je krastava vrba koja nas je zakrivala, dajte, peneze za Velesa

Nekad smo imali trideset kokoši,

Onda tri, sad je jedna, lasice su zacrvenjele noć

I moja je mama postala uzvišena proročica u bijelom

I samo je ponavljala taj glupi život, taj glupi život

Teška je ta crnina koju donose mlade smrti

Djedova i očeva, mladi odlasci u njemačke i kanade,

Još je teža koprena žena koje ostaju s premalo polja da nahrane

Sve što su im zapisali u podsjetnike, teške su motike i posude

Kada ti ih zašiju za kožu, moja je mama rekla da samo žene

Znaju kako je živjeti na selu, prije nego se sagnula oprati

Pod

MARITA ČATIĆ[2]

Sestre po moru

Azurno nebo,

more u mislima,

note

i mi.

U trenutku

bez htijenja

nađoh

svoje jugo.

Od srca

napravila sam cestu

i

pravu

izabrala stranu.

Dala sam riječ

da plesat ću uvijek.

Onda, nekada davno…

 Andrej Đeraj

Mehanička tipkovnica[3] 

S tvornički ugrađenim plinom

Bilo bi krasno imati naslov poput ručno ugrađenog plina,

ali njezina tipkovnica jednostavno nije pripadala tom širem i praktičnijem krugu

mada sam htio nekada

imati tipkovnicu oblikovanu ljudskom rukom, no moju je oblikovao netko drugi, nešto viši ili niži od nas

nikada nisu pisali o visini bogova da bih mogao točno reći

(barem nas konvencionalno obrazovanje uči da mnoštvo, visok, nizak ne može biti egzaktno i kako to nije dobar pokazatelj nečijih fizičkih karakteristika)

Ali znam da sam krvario radi nje i da takva bića mogu biti oblikovana samo tvornički bez pogreške ljudske ruke, jedina greška moje tipkovnice je njezina potreba da bude i tipkovnica drugih, tipkovnica trećih, nekada čak i kad može biti samo moj tipkovnica,

ali valjda je to problem mehaničkih tipkovnica

previše su svete da bi bile božanstvo samo jednom paru