Matica Hrvatska :: Sisak

Gatalica piše poeziju na kajkavskom dijalektu i na hrvatskom standardu. U izdanju Matice Hrvatske u Daruvaru 2014. godine mu je objavljena knjiga „Krucijalni test“. Za svoj književni rad višestruko je nagrađivan. Po struci profesor fizike i kemije, Gatalica svoja znanja iz prirodoslovlja i fizike na zanimljiv način povezuje s poetskim. Ono što ga izdvaja iz generacije jest svakako težnja za univerzalizmom. Traganje nije vezano samo za ljudski svijet, već za sveukupni Svemir, a traganje za smislom i duhovnošću je sad već konstanta poetike ovog pjesnika. Rukopis je, kako ističe autor pogovora profesor Josip Užarević, sastavljen od triju ciklusa koji sugeriraju postupan razvitak lirskog sižea, odnosno svemirsku evoluciju ili devoluciju. Nazivi tih ciklusa su Pohodi kroz tminu, Paljenje zvjezdane vatre, Zvjezdani greben. Riječ je o složenim pjesmama u prozi u kojima se povezuje kozmičko, mitopetičko i antropološko. Procesi u kozmosu donose činjenice iz svijeta fizike, povezane s bogatom metaforikom i ispisane ujednačenim ritmom. Gatalica kao da pomno prati planetarna kretanja, stvara kozmogonije, istražuje potrage za smislom, ali i potvrđuje sve ono što čini prazninu, samoću i ništavilo. Ponekad se pjesme čine kao slike Kaosa iz kojeg tek treba nastati novi Svijet. Kozmos zadobiva oblike ljudskog života i društva, prenose se npr. oblici borbe, pa se tako Sunčevi pratioci „bore za prijestolje u prostorno-vremenskom hramu“. Osim toga, povezuju se mitološke priče s pojavama i oblicima u Svemiru, a to nije slučajno, jer su mnoga zviježđa dobila nazive na temelju grčke i egipatske mitologije. U tim hiperboliziranim pjesmama ipak se osjeća ekstatičan doživljaj Svemira, te ističe potreba za humanitetom, za afirmacijom čovjeka koji nestaje u toj „evoluciji materijalizma“. Upravo ta evolucija „razgnjevila je zvijezde preplavljene zvijezdama“ (pjesma „ Uzdanje zvijezda“). Tu međupovezanost ljudi i Svemira istražuje mladi autor, pa uočava: „Tragika konačnosti ljudske praznine oblikuje relativne krajeve svemira“. Rečenice u pjesmama u prozi su precizne, kao da su, kako uočava profesor Užarević, izrezane laserskim zrakom, nema sentimentalnosti, već nalazimo nizanje neobičnih kauzaliteta, stvaranje kozmopoetike. Pjesme u prozi sastavljene su od niza genitivnih metafora u kojima se spaja naizgled nespojivo: kozmičko s emotivnim, odnosno prenose se ljudska osjećanja i stanja na kretanje planeta, na čitav Kozmos. Pjesnikov izričaj je maniristički: nalazimo mnoštvo slika, epiteta, a sve to zbog intencije da se djelo učini izražajno i značenjski složenim. Na kraju, čini se i kao da su pjesme nastale primjenom leptirovog učinka. Naime, u složenim, nelinearnim i dinamičkim i determinističkim sustavima postoji velika osjetljivost na mala odstupanja od početnih uvjeta. I upravo ta mala odstupanja, pomake, čudnovate uzročno posljedične veze u kozmosu bilježi pjesnik s pozicije nekoga tko promatra i razumije teoriju kaosa. Stoga nije slučajno i da svemir s ljudskim obilježjima nije predstavljen kao prostor izvan povijesti, pa postoji i „krvna ljaga u Svemiru“. Ono što je pjesnikova intencija je da prikaže kako „tragičnost konačnosti ljudske praznine oblikuje relativne krajeve svemira“. Na kraju, bitno je ponoviti misao Josipa Užarevića, kako se Goran Gatalica nadovezuje na svemirsku liriku Šopa, Kranjčevića i Ujevića, a moramo dodati, i Josipa Severa, na kojeg i sam autor referira. No ipak Gataličin rukopis je drugačiji, jer nije humanistička vizija, već vrlo algoritamsko i geometrizirano viđenje svijeta u kojem, kako smo već istaknuli, čovjek nestaje. Stoga s obzirom na inovativnost pjesničkog rukopisa, ovaj mladi autor posve zaslužuje nagradu Kvirin za mlade autore.

Darija Žilić