Matica Hrvatska :: Sisak

Davor Ivankovac  

JENDRIČKOVI HOLOGRAMI:

TEKSTOM ILUSTRIRANI STRIEGLOVI AKVARELI

    Izuzmemo li povremene izbore iz opusa i inozemna izdanja, Strieglovi hologrami dvadeseta su zbirka poezije Slavka Jendrička. Zavidna produktivnost, ali valja imati na umu da se radi o gotovo pola stoljeća književnog stvaralaštva u kojemu, osim jednog izleta u političku esejistiku (Novčić za Harona iz 1995.), nije bilo odstupanja od poezije. Danas klasična figura hrvatskog književnog postmoderniteta s aurom pjesničkoga barda, Slavko Jendričko vrlo je rano, već krajem 1970-ih, a osobito tijekom 1980-ih, postao jedan od cjenjenijih i kritički hvaljenijih generacijskih pjesnika i predstavnika tzv. semantičkog konkretizma.

    Gotovo šamanistički uvjerljiv spoj prirodnog i tehnološkog, fizičkog i metafizičkog, ali i zavičajnog i univerzalnog temeljna je karakteristika njegove osobne poetike koja će se kroz desetljeća razgranavati i nadograđivati, prelazeći put od konkretizma do 'stvarnosne' poezije i natrag. Međutim, poetičkim modelima Jendričko nikada neće robovati, nego će ih od najranijih dana pa sve do knjige koju držimo u rukama, modificirati na sebi svojstven način i prilagođavati vlastitom originalnom i prepoznatljivom izričaju koji neće ignorirati ni ratne okolnosti, ni postratnu tranzicijsku stvarnost, ni zavičajnu atmosferičnost, ni širi književno-kulturni kontekst, kao ni mlađe naraštaje pjesništva i nove tehnologije i komunikacijske mogućnosti. Veći dio svojih novih pjesama posljednjih godina Jendričko će objaviti na popularnoj društvenoj mreži Facebooku, da bi ih tek nakon dobivenog feedbacka sakupio i oblikovao u kasnije zapažene i nagrađivane knjige.

    Isto vrijedi i za Strieglove holograme, koji su prvotno objavljivani na virtualnoj društvenoj mreži, ali u kojima se ipak ne vidi snažniji utjecaj virtualnog okružja. Nakon osjetnijeg virtualnog i društvenog angažmana u zbirkama Evolucija ludila (2013.) i Vozni red  (2016.), Jendričko se u novoj zbirci ponovno okreće igrivosti jezika prirode i nešto komornijem ugođaju jezika slikarstva. Pritom uzima slike velikog sisačkog akvarelista Slave Striegla kao moguće referentne točke ili polazišta oko kojih će subjekt isplesti tekst o određenom događaju, impresiji ili cijelom nizu njih, sažetih u jedinstvenu cjelinu šamanskog, mjestimice i fantazmagoričnog doživljaja svijeta. Valja naglasiti kako su i u ranijim zbirkama česti zavičajni motivi i imena, od Kupe, Siska, Komareva, pa sve do Severa i samog Striegla, no ovdje je ipak osnovni provodni motiv voda, kao i cijeli niz semantički srodnih, vezanih uglavnom uz rijeku Kupu, te krajolik i život uz nju: čamac, trska, pijesak, valovi, dno, ribe, zatim i ptice, psi, nebo (noćno i dnevno), sunce, kiša. Oni sami, međutim, a osobito voda, u sebi ne nose ništa specifično zavičajno, u ovom slučaju sisačko-moslavačko, nego računaju s univerzalnim značenjima i prepoznavanjem.

    Subjektova zaokupljenost vodama na tematsko-motivskoj razini dvojakog je izvora: jedan je onaj primarni, prirodni izvor, voda kao darovateljica i nositeljica života, voda rijeke u kojoj se subjekt kupa, koju pije, kojom plovi, ribari, roni, iz koje izvire (u pjesmi Vaš plijen) i s kojom se sjedinjuje uranjanjem, pranjem (i tijela i duše), gutanjem, koja mu na kraju krajeva (ili na početku početaka) kola venama. Može ta rijeka biti Kupa, a i ne mora. Na drugoj semantičkoj razini, ne nižoj nego usporednoj, imamo transformirane vode, a to su vode akvarela, u ovom slučaju vode slikarskih i pjesničkih akvarela. Njihova paradoksalna prozračna punina zrcali puninu života samoga iz kojega je i potekla (iz rijeke, oblaka, čovjeka), ujedno i puninu estetskog doživljaja slike i pjesme. Ovdje se to protuslovlje prispodobljuje hologramom, prozračnom, ali trodimenzionalnom projekcijom. Nalik akvarelu.

    Protok je ipak dvostran, uzajaman i teško odredivog prvotnog porijekla i izvora: rijeka koja izvire iz naših vena / ima ljepšu boju od naše umorne krvi (…) Rijeka se vraća u naša tijela neuprljana krvlju (iz pjesme Moj dio slike); voda je sveprožimajuća (voda / teče / kroz mene), a samim time i subjekt koji je od vode i voda, postaje dijelom akvarela (Strieglov sam akvarel). Dakako da privilegiranim dijelom umjetnosti neće (p)ostati samo subjekt teksta, nego i svijet kojemu pripada, što nedvosmisleno najavljuju početni stihovi zbirke: Sisak je akvarel ispod kojeg / Nazirem lice Slave Striegla…(Vodena katedrala).

    Taj protok i prelijevanje proteže se i na razinu koncepta: dvadesetak pjesama raspoređeno je u četiri nevelika ciklusa koji su naslovljeni slovima koja zajedno u nizu daju riječ AKVA. Voda tako teče kroz cijelu zbirku, kao kroz niz Strieglovih akvarela, u koje subjekt zaranja ne bi li se skrio, istražio ih, uživao, ili čak i umro.

    Prolaskom kroz njih, od kojih su neke antologijskih dosega (Strieglov sam akvarel, Depo Strieglovih akvarela, Apstraktni bubnjar ispred Galerije Striegl, Siscija. Posthumni Striegl, Vaš plijen, Užasnuti lopoči), čitatelju postaje jasno da unatoč učestalim referencama na slikara ova poezija može stajati uz bok bilo kojem drugom akvarelistu, te da je Striegl ovdje tek osobita i vrlo osobna propusnica u širi spektar umjetničkih i estetskih interesa, a za     

    Jendričku tako svojstvena poveznica između lokalnog i univerzalnog, privatnog i općeg. Voda od vode, voda vodi. Kao pacifička kiša nad Kupom.

    Fluktuacija vode, zapljuskivanje i lom valova, virovi, površinska komešanja i mistika dubine, reljef dna, izvori, uviri i prelijevanja na motivskoj razini metaforizirane su osobine samog stila i same 'vodene' poetike, koje pak zamagljuju (a i magla je voda) granicu između medija poezije i medija slikarstva. Jendričkove nove pjesme mogu stajati i same, kao što su i objavljene bez izvornih akvarela koji su im možda bili inspiracija; no ako to hoćemo, one maestralno 'ilustriraju' Strieglove akvarele, ali i akvareli povratno prelijevaju značenja na njih, tako da ćemo ih odsad gledati, kao što ćemo majstorove akvarele čitati.

    Poezija, doista, teško može dalje od toga, a kako se čini, i slikarstvo.