Matica Hrvatska :: Sisak

IVICA PLAVEC 

POHVALA MELANKOLIJI

Matica hrvatska Sisak, 19.6.2020.

Izložba u sklopu 24. Kvirinovih poetskih susreta

"Što je bilo, opet će biti, i što se činilo, opet će se činiti, i nema ništa novo pod suncem (Propovjednik 1,9)". Prethodno citirana misao iz biblijske knjige Propovjednika nesumnjivo je jedna od najpoznatijih i najdojmljivijih misli duhovne baštine čovječanstva. Tek iz iznimne, takoreći poetske i duboko religiozne, duhovnosti može proizići takav rečenični sklop u kojemu su skladno svezani misaona strogost i poetska slikovost. Propovjednikova misao pogađa naime najdublji smisao, dakako iz religioznog horizonta, svijeta i čovjeka kao prije svega propadljivih, smrtnih, navlastito prolaznih, fenomena. Duhovni uvid u tu najdublju, ali istom i "najočigledniju", istinu svega postojećega izaziva u gledatelju, skoro neizostavno, čuvstvo, štoviše duševni ugođaj, melankolije. Melankolija kao svojevrsni afekt, tj. pogođenost, izazvan spoznajom prolaznosti svega što biva ujedno raskriva i ono božansko, sveto, neprolazno, kao istinsko polazište i ishodište čovjeka, odnosno onih bivajućih. S druge strane, melankolija se može očitovati i kao osebujni žal za onim prošlim, preciznije kao žal za nepovratno izgubljenim jedinstvom lijepoga, istinitog i dobrog. Stoga ukratko, tj. bez dodatnih eksplikacija, valja podsjetiti na to da je upravo tzv. moderna, posebice pak moderna umjetnost, duboko prožeta melankolijom kao svojim temeljnim doživljajem. Ako je naime izvorni sklop ljepote, dobrote i istine odista nešto prošlo, ono sadašnje fragmentirani besmisao a buduće još uvijek nerođeno, onda niti nije neobično da je melankolija, kao svijest toga stanja i duhovno-umjetničko polazište, prisutna u stvaralaštvu mnogih suvremenih umjetnika.

Slikarstvo Ivice Plaveca ne samo da potvrđuje navedeni kontekst, nego ga na određeni način pokušava i nadići. Apstraktnost Plavecovih slikarskih djela nije tek puko nadovezivanje na tradiciju apstraktnog slikarstva već ponajprije osebujni pokušaj uspostave novoga jedinstva između bezpredmetnosti i predmetnosti, kao što je to bio slučaj u, primjerice, slikarstvu P. Kleea. Plavecova suverenost u korištenju umjetničke tehnike nije svrha samoj sebi, nego je ponajprije usmjerena na stvaranje takvih slikarskih djela u kojima se nastoji postići neskriveno jedinstvo između apstraktnosti slikarske forme i skrivene predmetnosti, odnosno značenja ili smisla. (T. Š.