Basic HTML Version
88
riječi
kvirinovipoetskisusreti
kvirinovipoetskisusreti
Tea Benčić Rimay (1956.-2010.)
Bila je pjesnikinja, esejistica i književna kritičarka. Napisala je desetak knjiga o hrvatskim pjesnicima, suvremenoj hrvatskoj
poeziji, pjesmi u prozi i drugim književnim žanrovima. Uredila je mnoštvo zbirki pjesama i izabranih pjesama domaćih autora.
Objavila je tri zbirke pjesama u prozi. Zvonimir Mrkonjić je ustvrdio da je „u svojoj drugoj zbirci pjesama, autorica, u namjeri
da u ljubavnim stvarima pokaže strogost, pretvara bezazlene
Sipine kosti,
kako je naslovila prvu zbirku, u ubojite
Sipine osti.
Ona je, naime, odlučila unijeti u nered ljubavnih osjećaja metodu i to predstavlja okosnicu njezine poezije, ali kada od meto-
de pokušava stvoriti strategiju kao mrežu obrane od slučaja, ona se u nju napokon i sama ulovi.
Sipine osti
nose jednu poseb-
nost u samoj svojoj genezi: napisala ih je osoba koja je znanstveno proučavala pjesmu u prozi pa je njezina pjesnička knjiga
nužno metapoetska jer neizravno tumači funkcioniranje poezije u prozi“. Mrkonjić dodaje da Tea Benčić Rimay u svojoj
posljednjoj pjesničkoj knjizi
Danijel
„pretvara značajku kritičkog postupka u pjesnički postupak. Ona, naime, pjesnika Danijela
Dragojevića čini junakom poeme, materijalizirajući ga njegovom poezijim i ostalom građom izvedenom iz kontakta s njim“.
Nesklad
Ne poznajem jezik, ni govor, ni pismo. Blizak
mi je samo okus slane kože, jestivost kamenice.
Krijem oči od lica svijeta, sram me pokreta jer
znam kako dah je ljudski sirov kao tkivo sina luta-
lice koji ne poznaje hranu djetinjstva. Pamtiš tek
ženu u ubogoj postelji bijelih lancuna. Tko je tu
sagriješio, čovjek ili Bog u liku pravednosti svih ota
ca koji nisu znali da ljubav žene ljubav je vode koja
ih umiva jestivošću ploda
Nemiran dan iz bjeline podiže te, ta ljubav preja
ka je za javu pa ti upija sve pore sna. Samo ja znam
da ona je poput smrti, ta ljubav, što je više pokušavaš
udaljiti, bliža je. I kada pomisliš da je sasvim nestala,
ugledat ćeš onu brezu ispred moje kuće i poletjeti do
poštanskog sandučića u kojem neće biti ničega, jer
meni je govor zabranjen, i dodir, i pismo
Blagosti svijetu koji nije tvoj, a živiš ga puninom
svih svojih nepostojanja. Tek kada podigneš to anđe
osko lice puno lažnih briga, posrami te pokret koji
teži jestivosti daha te lude životinjice. U očima tek
slutimonu staru maslinu, škoj i smokvu kojom prož
dirući grijeh uranjaš u jestivo, tamno, izborano lice -
svoj lažni odraz, nemoć sina lutalice
Sagriješi, spoznaj, i molim te: ne kaj se, o ne kaj
se, jer saznanje koje nosiš u zrcalu je, to jedino tvoje
lice kojim vidiš modru pustinju, uvalu na otoku, ba-
rokni crtež u najdražoj crkvi