Basic HTML Version
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
riječi
177
Dnevnik traženja posla (ili dan kada sam se prijavio na burzu za nezaposlene)
Prijavio sam se na Burzu. Burzu rada, Burzu za nezaposlene. Koji god naziv stavio, smisao je isti – nemam posao i tražim ga.
Kada predammolbu za upis u registar nezaposlenih kod službenice u prizemlju, imam neki osjećaj da sam zbrinut – država
mi želi saopćiti da sam ok – samo nemam posao. Na šalteru potpisujem niz papira kojima ne znam točno značenje. Moj
potpis pod izjave je isti kao i kad sam zarađivao nešto novca, ali osjećaj propasti ne da se izbrisati. Ja sam sada loša brojka u
statistici. Nevjerojatno je koliko me to nije briga. Kada padaš, gotovo da je svejedno koliko si duboko pao. Valjda se radi o
nečem iznutra. Padati je lijepo. Veliko ništa u koje se utiskuje statistički broj. Mogu sada sa mnom raditi što god žele. Mogu
me poslati u Auschwitz ili u vojsku. Ionako sam davno odlučio da više nikada neću ništa raditi po njihovim pravilima. Sada
socijalna država na meni vježba svoja dostignuća. Ne osjećam socijalnu državu, samo toplinu zrelog proljeća. Lijep je sunčan
dan, pa mi je zbog toga svejedno. Inače mi nije svejedno. Moj život eksperimentira sa mnom. Službenica sa šaltera šalje me
gore, na treći kat, drugoj službenici. Soba broj tristo i nešto. Gore uljudno kucam i nova službenica u mom životu ponudi mi
da sjednem. Ime, prezime. Ona sve marljivo zapisuje. Pokazujem službenici svoju diplomu. I da je diploma boga svemira –
to sad ne bi imalo nikakvog značenja. Oni traže neku bolju diplomu. Ova ne valja. Teško se s njom nađe posao. Službenica
je krajnje ljubazna. Od mene traži da vodim dnevnik traženja posla. Naravno, to je jedini dnevnik koji želim voditi u životu.
Draga službenice, hvala vam na razumijevanju i hvala vam što se socijalno brinete o meni. Motam na kemijsku ispred sebe
nekakvu traku, gore i dolje. Traka je narančaste boje. Tome smiruje. Vani je novi nezaposleni koji je došao na intervju. Vidim
ga kroz otvorena vrata kancelarije. Da ga sretnem u tramvaju, rekao bih da je zaposlen kao profesionalni ubojica. Sigurno
sluša Hendrixa. A možda ne znam ocijeniti ljude. Pitam za novčanu nadoknadu za nezaposlene. Pohlepan sam. Hoću znati
cifru. Zamišljam da godinu dana dobijam 6 tisuća kuna. Boli me kurac od kud je lova. Netko je naporno radio da bi ja dobio
nadoknadu. Ja sam socijalno neosjetljiv. Daj meni, a onome iza mene ne daj ništa! Službenica na Zavodu za zapošljavanje
pita me što želim raditi. Kažem da želim pjevati u rock’n’roll bendu. Stavlja me u rubriku pjevači pop i narodne muzike i
objašnjava da je u životu zaposlila samo jednog pjevača, a taj se kandidirao kao tenor u operi. Nisam tenor, ali ne da mi
se objašnjavati. Mislim da bi bilo super da me netko zaposli kao pjevača narodne muzike. Vježbam u sebi narodni melos
dok navlačim narančastu traku na kemijsku olovku. Mislim u sebi i da će valjda ovo mučenje skoro prestati. Napominjem
službenici da ovaj vani čeka. Ona kaže da nismo još gotovi. Preko puta neki mladić, službenik, samo sjedi i sluša nas. Izgleda
čudno. Možda ga je tajna služba unajmila da hvata teroriste među nezaposlenima. Mislim da sam mu sumnjiv. Kroz prozor
ureda za nezaposlene dolazi rano jutarnje sunce. Valjda je to ta socijalna država koju svi vole. Sunce na prozorčiću – tako se
zvala moja čitanka u prvom razredu osnovne škole. Što bi rekla moja profesorica iz prvog razreda osnovne škole da zna da
sam s 49 godina nezaposlen? Bila bi jako nesretna da zna da je bila profesorica jednomnesposobnom kretenu. Ali ona je sad
već vjerojatno mrtva. I ja ću uskoro biti mrtav, ali do tada sam nezaposlen. Službenica me još nešto pita. Kažem da zaokruži
što god hoće. Da, u braku sam, da, imam kćer. Studira. Kakve to veze ima s mojim zapošljavanjem? S druge strane ceste
je vojno zapovjedništvo. Da bar sada bude državni udar i da me bar pozovu u vojsku. Ne bih se odazvao, ali bih bar imao
privid da nešto radim u životu. Bunio bih se protiv vojne hunte. Dosadilo mi je natezati narančastu traku na kemijskoj olovci.
Čitam ime firme na bloku papira. Čudno, zar u Zavodu za zapošljavanje, koji je državni, daju da se drže blokovi papira s
imenima privatnih tvrki? Službenicu bi trebalo zatvoriti. Trebalo bi je objesiti na glavnom trgu. Razmišljam da je prijavim
nekim novinama i poberem veliku lovu za to sranje. Liberalni kapitalizam je sranje. Na tren pomislim da službenici netko
daje mito da reklamu drži na stolu. Sunce na prozorčiću 2. Sve sam ovo već vidio. Bio sam prije 25 godina na Burzi rada i
bio je sunčani dan. Na Burzi rada nikada nije oblačno i ne pada kiša. Valjda zato da ne rastuži nezaposlene. Službenica kaže
da se moram javljati jednom mjesečno. Javit ću se. Ja volim ljude i volim im se javljati. Gotovi smo? Pjevam u sebi narodnu
muziku. Vježbam za svoj novi poziv. Za svaki slučaj. Drago mi je. Diklić. Milo mi je... Bole me pluća. A rekao sam joj da me
ništa ne boli i da sam zdrav za posao. Silazim niz stepenice. Lift je isti kao i prije 25 godina. Tko će prije odapeti? Lift ili ja?
Lift, sigurno. On je od krvi i mesa, a ja sam od metala i plastike.
U bolnici
Ni sada, tu u jebenoj bolnici, kao ni doma, ne mogu zaspati. Ponoć i 4 minute. Gledam kroz prozor. Nema se bogzna što
vidjeti. Krava pase pored ulaza u hitnu pomoć. Tamo je još od 5 popodne kada ju je ostavio seljak i otišao piti s kumom
kojeg je sreo u međuvremenu. Krava je trebala biti poklon doktoru koji je seljaku napravio transplantaciju bubrega. Sada
seljak leži negdje pijan s kumom u nekoj grabi dok ga sitna kiša škropi dajući mu oprost s neba. Ja ne pušim već treći dan.
Nisam ni pivu pio već tri dana. Sada u ovakvom trijeznom stanju kada pogledam neki auto na obližnjem parkiralištu, on je
samo tužni auto. Nekad bih u autima vidio tenkove, žirafe ili bicikliste koji nemaju za taksi. Sad je auto – auto, kiša – kiša, a
krava je krava. Disanje je disanje. Jebote, počet ću vjerovat u ona indijska sranja o pravilnom disanju. Dišem uopće. To je
moj jedini životni uspjeh ikada. Imam i svoja dva stenta koji su omogućili disanje. Došao sam u bolnicu u predinfarktnom
stanju. Nemam pojma što je infarkt. Infarkt. Opet jedna riječ koja znači samo infarkt dok se ne popuši cigareta ili ne popiju